MAJSTOR CHEN XIAOWANG:
Pet stupnjeva razvoja vještine

Priredila: Martina Raguž

Stjecanje znanja i vještine taijiquan-a postepen je i sustavan proces učenja – od osnova do naprednih razina vježbanja – podijeljen u pet stupnjeva razvoja vještine.

Na prvom se stupnju uči kako zauzeti pravilan stav u kojem osjećamo i razumijevamo protok energije, qi-a, tijelom. Pravilan stav  znači biti uspravljenog tijela, glave izvučene prema gore – kao da visi o nevidljivoj niti, opuštenih ramena i spuštenih laktova, uvučenog grudnog koša i presavijeni u struku. Prostor između nogu mora biti otvoren, a koljena savijena. U tom se stavu unutarnja energija spušta (potone) u dantien.  Naglasak je na „vanjskom“, na učenju forme. Kako je za postizanje pravilnog stava, kao i postizanje ravnoteže između yin-a i yang-a (praznog/punog, zatvorenog/otvorenog, mekog/tvrdog) potrebna vještina koja se stječe redovnim vježbanjem tijekom dužeg razdoblja, na ovom se stupnju ne inzistira na primjeni borilačkog aspekta.

„10% yin-a i 90% yang-a“ slikovit je opis prvog stupnja. Kako je cilj ravnoteža između yin-a i yang-a u ostvarenju cjelovite vještine (100%), lako se može zaključiti da je na prvom stupnju vježbanje vrlo „tvrdo“.

Tijekom drugog stupnja razvoja uvježbavaju se pokreti (forma) naučeni na prvom stupnju i uklanjaju se nedostaci u izvođenju – ukočenost, nekoordiniranost itd. – kako bi qi neometano kolao tijelom u skladu sa zahtjevima pokreta. Iako se osjeća protok qi-a, njime se još uvijek ne može upravljati. Naime, usklađenost i istovremeno upravljanje različitim dijelovima tijela na ovom stupnju još nisu postignuti. „Namatanje svile“  (spiralni pokreti) i unutarnja energija koja se stvara u pokretima namatanja najbolje su smjernice za prilagodbu tijela zahtjevima usklađenog kretanja. Primjena borilačkog aspekta na ovom stupnju i dalje je ograničena zbog zahtjeva za prilagođavanjem stavova koji nisu dovoljno koordinirani.

„20% yin-a i 80% yang-a“ znači da je vježbanje malo manje „tvrdo“.

Na trećem se stupnju počinje osjećati neometani protok qi-a, tijelo je usklađenije i nema nepravilnih kretnji. Pažnja je podjednako na vanjskom kretanju i unutarnjem kruženju qi-a. Kako vanjsko i unutarnje kretanje postaje koordiniranije, prirodno disanje s prva dva stupnja postaje svjesnije, jer složeniji i brži pokreti traže sklad daha i pokreta. Na ovom se stupnju radi korak dalje prema razumijevanju i primjeni borilačkog aspekta, a zbog bolje koordinacije pokreta moguće je neutralizirati napad.

Iako qi u ovoj fazi neometano teče, još uvijek nije dovoljno snažan za uspostavljanje harmonije mišićnih pokreta i rada unutarnjih organa.

Na ovom se stupnju prvi puta spominje još jedan pokazatelj napretka u vještini – veličina „kruga“. Ovdje se ne misli na kružni pokret ruku, već na unutarnji put qi-a. Napredovanjem u vještini i „krug“ će se smanjivati. Na trećem stupnju iz velikog postaje srednje velik.

„30% yin-a i 70% yang-a“ još uvijek je „pretvrdo“, ali ipak postaje sve mekše i suptilnije.

Glavno je obilježje četvrtog stupnja visoka razina vještine koja se očituje u „malom krugu“: usvojeni su principi, produbljeno je razumijevanje borbenog aspekta svakog pokreta, protok qi-a je neometan, a dah i pokret su usklađeni. Tijelo se kreće kao cjelina, u neprekinutom nizu pokreta, koji su u svakom trenutku usmjereni prema zamišljenim protivnicima. U brzoj izmjeni pokreta moguće je trenutno i lako neutralizirati ili skrenuti napad u stvarnom sukobu. Za takav je manevar nužno pratiti protivnikovo kretanje i predvidjeti njegove namjere, a napad izvesti precizno.

„40% yin-a i 60% yang-a“ najavljuje uspostavljanje ravnoteže, a postignuta vještina je već vrlo meka i suptilna.

Peti stupanj označava prijelaz iz vidljivog pokreta prema suptilnoj formi, stanju u kojem unutarnje promjene nisu vidljive izvana – „krug“ postaje nevidljiv. Cilj je do kraja „oslobođeno“ tijelo u čijem se svakom pojedinom dijelu i pokretu ogledavaju principi taiji-a.

Tvrdo (gang) i meko (rou) ujedinjeno je u opuštenom, energičnom i gipkom kretanju, a reakcije su precizne i brze. Prisutna je stalna izmjena otpuštanja i čuvanja unutarnje energije, a stav je čvrst.

„50% yin-a i 50% yang-a“ predstavlja ravnotežu, sposobnost kontroliranja uma i emocija te dobru tjelesnu koordinaciju i rad unutarnjih organa. Zahvaljujući sposobnosti prilagodbe, neočekivani napad ne može narušiti ovu ravnotežu. Sustavno i redovno vježbanje uravnotežuje dvije osnovne prirodne sile – yin i yang – koje djeluju u nama, čini nas svjesnima upotrebe energije i podučava kako je prikupiti i održavati njen protok. To nam znanje može pomoći na putu do vitalnog i zdravog života.

Chén stil

Ime je dobio po obiteljskom plemenu Chén iz sela Chénjiagou, male poljoprivredne zajednice u kantonu We, provinciji Hénán, gdje je umijeće početno razvio Chén Wángting (17. st.). Tako je chén stil najdrevniji, izvornik iz kojeg se izvode svi ostali stilovi, kao što su yáng, wŭ, hao i sun. Razlikuje se od ostalih stilova po tome što oblici (slijed sekvenci tehnika) izmjenjuju spore i brze pokrete, nježne i eksplozivne. Chén stil je jedini koji naglasak daje na  prirodne pokrete sukanja i uvrtanja tijela, poznate kao chánsī (namatanje svile), koji se koriste za razvijanje koordinacije i uporišta koji čine osnovu unutrašnje snage.

Chén stil uključuje dvije goloruke vježbe: Yīlù („prva vježba, put“) i Èrlù („druga vježba, put“). U prvoj vježbi, poznatoj i kao Laojia („stara vježba“), pokreti su pretežno nježni, što znači da korištenje fājìn tehnika (“izražavanje energije”, eksplozivno oslobađanje uskladištene unutrašnje energije) nalazimo u manje od 25% vježbe. Suprotno Yīlù, pokreti u Èrlù, poznatom još i kao Pào chuí (topovska šaka), pretežno su „tvrdi“ s više od 75% tehnika s fājìn-om . Erlù karakterizira još i izuzetan rad nogu, uključujući skokove, nasrtanja i gaženja.

Pored golorukih oblika Chén stil uključuje druge načine vježbanja kao što su:

• Tuī shŏu („guranje ruku“), vježba koja se koristi za pokazivanje učenicima kako voditi unutrašnju snagu u gornje udove, i kako je zadržati i nadzirati dok se krećemo u dodiru s drugom osobom. Vježbanje uobičajeno počinje slijedom jednostavnih prethodno utvrđenih pokreta suženog opsega, s ciljem pojednostavljenja zadaće shvaćanja primjerene usklađenosti. S vremenom se uvode složeniji pokreti, a utvrđeni slijed se napušta da bi se poticala spontanost. Smatra se da je ove vježbe izmislio Chén Wángting.
• Chánsī gōng („namatanje svile“ ili „spiralno namatanje“), slijed točno određenih pokreta koji se koriste za razvijanje temeljnog usklađivanja svih dijelova tijela. Ovo namatanje je posljedica prirodnog načina na koji zglobovi i tkiva odgovaraju na širenje unutrašnje energije iz nogu i bokova u gornje udove.
• Kruženje dántián-a, energetske točke smještene par centimetara ispod pupka, otprilike u središtu težine tijela, vježba u kojoj se tijelo miče na način da vrti kuà (mišićni splet u području zdjelice i kukova koji spaja trup s nogama) kao da je velika i teška lopta. Kruženje oko nekoliko osi se koristi za razvijanje usklađivanja i čvrstoće nogu, bokova, trupa i cjeline tijela.
• Na koncu, pored golorukog vježbanja, uključuje još i oblike s brojnim klasičnim kineskim oružjima, kao što su štap, jiàn (ravni mač), dáo, diāo (sablja) i qiāng (koplje).

Škole Chén stila

Postoje pet osnovnih podstilova ili škola unutar Chén stila, a to su:

• Lăo Jià
• Xīn Jià (SheJià)
• Xiăo Jià
• Zhaobao Jià
• Hu Léi Jià

Unutar ovih podjela mogu se naći lokalne inačice, kao i različitosti koje možemo pripisati karakteru pojedinih učitelja unutar svakog podstila.

Lăo Jià

Za Lăo Jià („drevna“ ili forma „velikog“ okvira) se vjeruje da ga je stvorio Chén Chángxīng (1. po. 19. st.) iz različitih već postojećih načina boksanja pripisanih Wángtingu. Pokreti u Lăo Jià stilu su širi nego u drugim stilovima tàijíquán-a obitelji Chén. Može se reći da su i manje složeni. Kaže se da je tehnika Chánsī  u ovom stilu najprisutnija, ali i ne toliko vidljiva na van, pa se ona smatra temeljem vježbanja tàijíquán-a u tečajevima u Chénjiagou. Sustav Lăo Jià sadrži dva goloruka oblika: Yīlù („prva vježba, put“) i Èrlù („druga vježba, put“), kao i mnoge oblike s oružjem, tehnike guranja ruku i pomoćne vježbe. Oblik Yīlù se sastoji od 74-76 stavova, ovisno o majstoru. Veliki majstor Chén Xiăowáng (19. generacija) uveo je pojednostavljene oblike Yīlù od 19 i 38 pokreta (u kombinaciji s pokretina iz Xin Jia).

Xīn Jià (ili Shen Jià)

Stil Xīn Jià („novi“ okvir) stvorio je Chén Fākē i zasnovao ga na pokretima stila Lăo Jià, ali dodajući djelovanja poput namatanja zglavaka i ramena, presavijanja struka i grudi, skokova, te ističući Chánsī jìn (vještinu namatanja svile). Ove promjene čine da se stil doima dinamičniji i eksplozivniji od Lăo Jià. Kaže se da se, za razliku od Lăo Jià, vještina Chánsī jìn u Xīn Jià ona se pokazuje u očiglednom obliku. Sustav Xīn Jià, kao i  Lăo Jià, ima dvije vježbe bez oružja: Yīlù i Èrlù. Oblik Yīlù se sastoji od 83 stava i izrazito je označena raznim qinna tehnikama, dok se oblik Èrlù sastoji od 71 stava.

Xiăo Jià

Xiăo Jià („mali“ okvir) stvorio je majstor četrnaestog naraštaja Chén You Pen, otprilike u isto vrijeme u koje je Chén Chángxīng oblikovao Lăo Jià. Iz te je temeljne forme Chén You Pen uklonio neke teške pokrete, kao što su skokovi i fājìn, a zadržao „ljestvicu“ nekih starijih, Chén Wángting-ovih, oblika boksa. Stil ima Yīlù vježbu od 74 stavova.

Zhaobao Jià

Jedan od Chén You Pen-ovih učenika, Chén Qing Ping, uveo je daljnje promjene u vježbu Xiăo Jià. Nakon što se oženio i preselio u obližnje selo Zhaobaozhen, njegov oblik boksa nazvan je Zhaobao.

Hu Léi Jià

Hu Léi Jià, poznat i kao Hu Long Jià („Grom“) oblikovao je Chén Qing Ping-ov učenik Li Jing Yan. Spojio je Zhaobao stil s vještinom zvanom „Yun Qi Chui“. Čini se da još i danas ima puno vježbača ovog stila u selu Wangedun blizu Chénjiagou. Postoji hibridna inačica ovog stila pomiješanog s Lăo Jià, također popularna na Tajvanu, pretežno zahvaljujući naporima pokojnog majstora Tu Yi Che-a.