KLASICI TAIJIQUANA

Tekstovi velikih majstora

Klasici taijquana generički je naziv za svaku zbirku tekstova (pjesama i eseja) koja je za temu imala vještinu. Naziv se prvi puta pojavljuje u drugoj polovini 19. stoljeća kada su objavljena prva izdanja i to u dvije verzije: „Wu/Li“ i „Yang“. Obje verzije sadrže četiri teksta koji se smatraju najstarijim sačuvanim zapisima o teoriji i praksi taijiquana – po jedan od Zhang Sanfenga i Wang Zongyuea, te dvije pjesme neznanog/ih majstora „O trinaest stavova“ i „O rukama koje plešu“. „Wu/Li“ Klasici još sadrže i tekstove Wu Yuxinga i Li Yiyua, dok „Yang“ Klasici sadrže i tekstove Yang Chengfua (izdane i u zasebnoj knjizi Metode primjene taijiquana, 1931.). Konačnu standardizaciju tekstova prvi donose najvažniji učenici Yang Chengfua koji su pisali svoje komentare na tekstove Klasika: Chen Weiming (Umijeće taijiquana, 1925.), Zheng Manjing (Zhenhzijevih trinaest rasprava o taijiquanu,  1950.), Dong Yingjie (Objašnjenje taijiquana, 1948.). U novije su vrijeme poznati još i komentari T. T. Lianga (1977.), Jou Tsoung-hwa (1980.), Benjamin Loa (1979.), Yang Jwing-minga (1991., 2001.). Zbog svoje sveobuhvatnosti i dubine u klasike bi trebalo još uključiti i Chen Xinovu knjigu Ilustrirani taijiquan (1919.) kao i Studiju o taijiquanu Sun Lu-‘anga (1924.). Među istraživačima izvornih tekstova koji nisu ušli u općeprihvaćeni kanon ističe se Douglas Wile i njegove knjige Tai Chi Touchstones: Yang Family Secret Transmissions, 1983. i Lost T’ai-chi Classics from the Late Ch’ing Dynasty, 1996.

Prvo postoji srce.
Zatim postoji tijelo.
Neka trbuh bude opušten.
Neka dah uđe u kosti.
Spokojan duh, mirno tijelo.
Trenutak za trenutkom živi u srcu.

WU YUXIANG

U Klasicima su izneseni temeljni principi taijiquana, i to prvenstveno oni povezani s taijiquanom kao borilačkom vještinom, koji bi se mogli sažeti u pet točaka:

• Sabiranje uma (yi) može pokrenuti unutarnju energiju (qì), koja pak vodi pokret tijela (li). Drugim riječima, podizanje ruke ili savijanje koljena nije samo posljedica svjesnog tjelesnog napora, već je i djelo sabiranja uma.
• Disanje, meditacija i stavovi se koriste da bismo naučili pokretati qì.
• Tjelesna energija potječe iz tla, širi se kroz noge, te se prenosi iz struka u gornji dio tijela i ruke. Cijelo je tijelo jedan qi u kojemu struk igra ulogu zapovjednika u slanju energije tamo gdje je potrebna.
• Treba uskladiti sve pokrete tijela, jer svaki pokret uključuje cjelinu tijela, premda ističe samo jedan određeni dio. Kreće li se jedan dio tijela, cijelo tijelo se kreće.
• Što se tiče vještine samoobrane, temeljno načelo jest nikada ne napasti prvi, a ako smo napadnuti, nikada se silom ne suprotstavljati sili već koristiti silu napadača da bismo je pobijedili.

TEKSTOVI

PREVELI I PRIREDILI: Ksenija Škarić i Igor Šuljić

Učenje ZHĀNG SĀNFĒNGA: Taijiquan Jing

U svakom pokretu tijelo neka bude lagano i pokretljivo i svaki njegov dio povezan sa svima ostalima. Dah (qì) je razbuđen, a duh (shén) sabran. Kretanje (daha) mora biti bez nedostatka, izbočina ili uleknuća, neprekinuto. Korijen mu je u stopalima, odašilje se kroz noge, usmjeruje strukom, a djeluje kroz prste. Ako je jedan (jedinstven) dah u stopalima, nogama i struku, možeš napredovati i povlačiti se tako da iskoristiš svaku priliku i uvijek budeš u prednosti. U protivnom tijelo je u nedoumici kamo krenuti. Slabost tada valja tražiti u struku i nogama. Tako je kad se dižeš ili spuštaš, krećeš naprijed ili natrag, lijevo ili desno. Sve je ovo namjera (yi), nije vanjština. Ako postoji gore, mora postojati dolje; ako postoji lijevo, mora postojati desno; ako postoji naprijed, mora postojati natrag. Težiš li prema gore, moraš paziti na ono što je dolje: želiš li nešto iščupati, prvo mu moraš olabaviti korijenje.

Treba jasno razlikovati puno od praznog. Gdje je puno, ondje je i prazno – cijelo tijelo je jedinstvo punog i praznog. Tijelo mora biti povezano kroz zglobove bez prekida. Duga vježba teče ravnomjerno kao velika rijeka.

Odbijanje (péng), odstupanje (lǚ), pritiskanje (jǐ), odguravanje (àn), povlačenje-trzaj nadolje (chāi), cijepanje (liè), lakat (zhǒu) i naslanjanje-rame (kào), to su osam znakova (bāguà). Zakoračiti naprijed (jìnbù), zakoračiti natrag (tuìbù), osvrnuti se lijevo (zuŏgù), pogledati desno (yoùpàn) i središnja ravnoteža (zhōngzŏu), to su pet pokretača (wŭxíng). Odbijanje, odstupanje, pritiskanje, odguravanje, to su i četiri glavna smjera. Povlačenje-trzaj nadolje, cijepanje, lakat, rame-naslanjanje, to su i četiri kuta (sporedna, dijagonalna smjera). Zakoračiti naprijed, zakoračiti natrag, osvrtanje lijevo, gledanje desno, ravnoteža su i metal, drvo, vatra, voda, zemlja. Zajedno, to su trinaest stavova.

WÁNG ZŌNGYUÈ: Kanon tàijíquána (Taijiquan Lun)

Vrhovno (tàijí) se rađa iz ne-vrhovnog (wújí) i majka je zasjenjenog (yīn) i obasjanog (yáng). U kretanju se razdvajaju, u mirovanju spajaju.

I previše i premalo je pogreška. Savijanje neka bude protezanje. Tvrdoću drugoga prihvaćam mekoćom – to se zove odlaženje (zŏu). Kad promijeni smjer, pratim ostvarujući prednost – to se zove lijepljenje (nián). Brzinom odgovoriti na brzinu, sporošću na sporost. Iako su promjene bezbrojne, načelo ostaje isto.

Ovladavanje stavovima postupno budi razumijevanje snage (dōngjìn), a razumijevanje snage vodi božanskom prosvjetljenju. Ovaj skok ne može se postići bez dugotrajnog i marljivog vježbanja!

Duh se penje u tjeme, dah tone u polje cinobera (dāntián). Pri tom ne valja skretati, niti oslanjati se. Treba neočekivano nestajati i neočekivano se pojavljivati. Ako napadač pritišće lijevo, neka lijevo bude prazno. Ako pritišće desno, neka desno bude prazno. Prema gore čini mu se sve više i više, prema dolje čini mu se sve dublje i dublje. Napredujući čini mu se sve dalje i dalje, uzmičući sve bliže i bliže. Pero ne može dotaknuti tijelo niti muha sletjeti. Protivnik me ne poznaje, ali ja poznajem njega. Pravi junak nema neprijatelja. Tome svi težimo.

Puno je škola borbenih vještina. Iako se razlikuju u stavovima i načinima, ne postižu više od sile (lì) koja nadjačava slabost i brzine koja pobjeđuje sporost – zato je u njima važnija tjelesna obdarenost nego iskustvo i umijeće primjene. Razmislimo li o deset dekagrama koji suzbijaju pet stotina kilograma, jasno je da gruba sila ne nadvladava. Starac se uspješno brani od mnoštva – gdje je tu brzina?

Stoj kao umirena vaga, a kreći se lako kao kotač. Prebacivanje težine na jednu stranu omogućuje praćenje, dok dvostruko oslanjanje čini nepokretnim. Mnogi se unatoč dugogodišnjem učenju ne kreću pravilno i bivaju nadjačani jer ne uviđaju pogrešnost dvostrukog oslanjanja. Da bi se izbjegla ova pogreška treba znati zasjenjeno i obasjano. Odlaženje je lijepljenje. Lijepljenje je odlaženje. Zasjenjeno je neodvojivo od obasjanog, obasjano je neodvojivo od zasjenjenog. Kad se zasjenjeno i obasjano nadopunjuju to je razumijevanje snage. Naučiš li razumijevati snagu, što više budeš vježbao, veći će biti napredak. Šutljivo znanje, potpuno zadubljivanje. Postupno se stiže iz srca na željeno mjesto. Zaboravi sebe i slijedi druge. Većina griješi prezirući ono što je blizu, a tragajući za onim što je daleko. To se zove pogreška od centimetra koja odvodi tisućama kilometara daleko od pravog puta.

Ovo učenje zahtijeva da se točno prati svaka rečenica i niti jedan znak se ne smije olako shvatiti. Tko bude predano proučavao lako će i razumjeti. Nerazuman učitelj odbacuje sve što je učenik naučio od prethodnog učitelja. Ali ne postoji sam i izdvojen čovjek. Zato neka se ne boji uzaludnog traćenja vremena tko pažljivo sluša razborite učitelje.

WŬ YÙXIĀNG: Unutarnje objašnjenje vježbanja trinaest stavova

Dah pokrenut srcem i usmjeren na utonuće može prožeti kosti. Kada dah slobodno kruži, tijelo će slijediti srce. Podigne li se duša (jīngshén), ne treba strahovati od sporosti i nezgrapnosti. To se zove glava obješena odozgo. Namjera i dah moraju se prožimati i stjecati pokretljivost. Upravo tako ćemo imati finu žustrinu. To znači izmjena punog (xū) i praznog (shí). Odašiljući snagu (fājìn) valja potonuti, potpuno se opustiti, biti smiren i sabran u jednom smjeru. Stojeći, tijelo mora biti usredišteno, ravno i podržavati osam strana. Usmjeravanje daha je kao provlačenje konca kroz biser sa devet zavoja u rupici^[1]. Tada nema mjesta kamo neće prodrijeti. Prijenos snage (yùnjìn) je kao stotinu puta pročišćeni čelik. Tada nema ničega [nečistoga] što neće biti uklonjeno.

Uzor je pojava sokola koji se obrušava na zeca i duh mačke koja vreba miša. Valja mirovati poput planine, teći poput rijeke.

Prikupljanje snage (xùjìn) je kao zatezanje luka, odašiljanje snage kao odapinjanje strelice. Snaga (jìn), jer je krivulja, prikuplja se tako da i pretekne. Traži ravno u zakrivljenom. Prvo prikupljaj, zatim odašiljaj snagu putem kičme. Primiti je i otpuštati. Otpuštati je i primiti. Prekinuti, ali ponovno povezati. Korak prati promjenu trupa. Koračajući naprijed i natrag treba se višestruko saviti. U napredovanju i povlačenju treba mijenjati i skretati. Pravilno disanje vodi bodrom i slobodnom kretanju. Dah, jer je pravilno uzgajan, sprječava ozljede. Iz najveće mekoće dolazi najveća tvrdoća.

Srce (xīn) je zapovjednik, dah je zastava, struk je koplje. U početku valja težiti ka rastezanju i širenju, a zatim ka stezanju i skupljanju. Na taj način kretanje će biti savršeno. Rečeno je i ovo: „Prvo postoji srce. Zatim postoji tijelo. Neka trbuh bude opušten. Neka dah uđe u kosti. Spokojan duh, mirno tijelo. Trenutak za trenutkom živi u srcu.“

Obavezno zapamti: kad se jedno kreće, nema ničega što se ne kreće. Kad jedno miruje, nema ničega što ne miruje. U povlačenju, guranju, odlaženju i dolaženju dah prianja uz leđa i skuplja se u kičmi. Iznutra je čvrsta duša, izvana pokaži mir. Koračaj mačjim korakom. Prenosi snagu kao kod odmatanja svilene niti sa čahure. Težnja cijelog tijela postoji u duši, ne u dahu. Ako je u dahu, onda nastaje zastoj. Tko ima dah, nema moć. Tko nema dah ima čistu čvrstoću. Dah je kao kotač, a struk kao osovina.

Rečeno je i ovo: „Ako drugi ne kreće, ne kretati. Ako se drugi i najmanje pomakne, krenuti prije njega.“ Izgleda labavo, ali nije labavo. Zamalo otvoreno, ali još neotvoreno. Snaga se prekida, namjera se ne prekida.

LĬ YÌYÚ: Tajna pet znakova

1. Mirno srce

Mirno srce je prava tajna u vježbanju tàijíquána. Ako srce nije mirno, nemoguće se sabrati i zato su pokreti bez cilja. U početku učenja spojenih ruku, budi budan pazeći na protivnikove pokrete. Ne opiri se i ne gubi dodir s njim. Ako primijeni čvrstinu, odgovori čvrstinom bez sile. Tako možeš preduhitriti silu. Osobito je važno usredotočenje na točku dodira s protivnikom. Imaj na umu da je jedini cilj upotrijebiti odlaženje i lijepljenje.

Nakon šest do dvanaest mjeseci vježbanja tàijíquána i spojenih ruku moći ćeš upravljati cijelim tijelom. Kad uvježbaš budnost srca, moći ćeš na čvrstinu odgovoriti mekoćom i djelovati bez sile. Potrebne su dodatne godine vježbe da bi razumio sama sebe.

2. Pokretljiv trup

Pokretljivost trupa je bitna za mekane, tečne pokrete u napredovanju i povlačenju. Trup bi trebao biti gibak. Kada snaga protivnika lagano dodirne tvoju kožu, tvoja svijest kao da prodire u njegove kosti. Ruke trebaju podupirati jedna drugu, stalno povezane dahom. Ako lijeva strana trupa osjeti težinu protivnikove ruke, što ukazuje da će napad doći slijeva, neka ti lijeva strana bude lagana kao da popušta, dok desna napreduje u njišućem pokretu. Isto se može primijeniti na desnu stranu. U svakom slučaju uzmiči napadnutom stranom dok napreduješ onom drugom. Dah je kao kotač koji pokreće cijelo tijelo u jedinstveno kretanje. Ako se to ne događa zbog pomanjkanja usklađenosti i snage, možeš potražiti rješenje u struku i nogama.

Prvo, srce treba upravljati tijelom, a zatim volja pokušati slijediti protivnikove, radije nego svoje, pokrete. Na koncu će tijelo slijediti srce istovremeno dok pokušavamo biti svjesni slijeđenja protivnikovih pokreta. Djelovati sâm vodi nespretnosti, dok slijeđenje protivnikovog pokreta vodi pokretljivosti. Ako se zaista možeš prilijepiti uz protivnikove pokrete, ruke će ti točno odrediti veličinu i smjer protivnikove sile. Tada možeš napredovati i povlačiti se prema potrebi. Što više vremena provedeš vježbajući, to će ti vještina biti bliža savršenstvu.

3. Skupljanje daha

Ako dah nije pohranjen, može se primijetiti da pokreti postaju neprirodni i isprekidani. Neophodno je da dah prodre u kosti i da tako disanje prođe kroz cijelo tijelo. U tu svrhu uskladi sve zatvarajuće pokrete sa udisajem, a otvarajuće sa izdisajem. Dok udišemo lako se je uzdignuti, kao i podignuti protivnika, dok nam izdisaj omogućuje spuštanje i odbacivanje protivnika. Još je očiglednije da sve pokrete činimo srcem, a ne uporabom sile.

4. Cjelina snage

Snagu tijela treba uvježbavati kao cjelinu. Treba jasno razlikovati puno i prazno. Snaga mora biti potisnuta iz peta, usmjerena strukom, pokretana kičmom i propuštena da protječe kroz prste. Najvažnije je da srce mora biti usredotočeno. Pravi trenutak za upotrebu snage je kad se protivnik upravo sprema da je upotrijebi, ali još nije počeo; ni prije, ni nakon toga. Napreduj i povlači se odgovarajući svom protivniku kao cjelina. Traži ravno u zakrivljenom. Pohrani snagu prije nego ju otpustiš. Uspjeh ćeš postići upotrijebivši protivnikovu snagu za uzvrat. Upotrijebi silu od deset dekagrama da bi pomaknuo pet stotina kilograma.

5. Sabran duh

Kada su zadovoljena prethodna četiri zahtjeva, može započeti razvoj duha. Usredotočenjem na duh, dah se može pretočiti u duh, što posljeduje laganim pokretima otvaranja i zatvaranja i jasnim razlučivanjem punog od praznog. Isprazniti lijevo je ispuniti desno i obratno. Međutim, praznina ne smije biti izjednačena sa slabošću. Iznutra smo čvrsti, postojani, obuzdani i snažni. Tako isto punoća ne znači silu, nego krepak pokret i iskazivanje snažnog duha. Sve rukovanje rađa se u prsima i struku. Dah je potisnut iz kičme i udružen sa silom protivnika.

Kako se onda dah pobuđuje iz kičme? Gurnut je nadolje od ramena prema kičmi. To se zove zatvaranje. Kada je dah pokrenut iz kičme u ramena i dalje, u prste, to se zove otvaranje. Zatvaranje je uključeno u pohranjivanje snage, dok otvaranje ukazuje na uporabu snage. Razumijevanje zasjenjenog i obasjanog je povezano sa shvaćanjem zatvaranja i otvaranja – kad se dostigne ta razina, vještina brzo napreduje.

LĬ YÌYÚ: Upute za uspjeh u vježbanju spojenih ruku

Drevni majstor je rekao: „Ako pustiš da protivnik izgubi ravnotežu onda možeš s deset deka savladati petsto kila.“ To ću potanje objasniti:

Želiš li pustiti da protivnik izgubi ravnotežu i kaniš li s deset deka snage pokrenuti petsto kila, moraš prvo poznavati protivnika kao i sebe.

Ako želiš poznavati protivnika kao i sebe, moraš zaboraviti sebe nastojeći slijediti protivnika.

Da bi se to postiglo, valja djelovati pravovremeno i biti u budnom stavu.

Da bi se to postiglo, valja pokretati tijelo kao cjelinu.

To znači da tijelo ne smije imati prekida.

U tu svrhu dah mora biti pokrenut, a duh uzdignut.

To se postiže skupljanjem daha u kičmi.

Skupljanje daha u kičmi postiže se pomoću snažnih listova i potpuno opuštenih ramena, tako da dah može potonuti u donji dāntián.

Snaga potječe iz peta i protječe kroz noge do donjeg dijela trupa. Iznad struka snaga, privremeno pohranjena u grudima, prosljeđuje do ramena i ruku; snagu usmjeruje struk. Promjenu snage treba prouzročiti. Pohranjivanje snage naziva se zatvaranjem, a njeno odašiljanje otvaranjem. Imaj na umu da je u svakom zatvaranju i ponešto od otvaranja i obratno. Ovdje se treba podsjetiti znaka vrhovnog i izmjene zasjenjenog i obasjanog. Kad je jedan dio tijela miran, svi dijelovi tijela trebaju biti mirni. Treba li se jedan dio tijela pokrenuti, svi dijelovi mu se trebaju pridružiti. Nepokretanje se može usporediti sa zatvaranjem, a pokretanje sa otvaranjem. I opet, u zatvaranju je nešto otvaranja i obratno, baš kao što je zasjenjeno u obasjanom, a obasjano u zasjenjenom. Dosljedno provođenje ovoga će posljedovati postajanjem tijela poput tàijí kugle koja će se na dodir slobodno okretati. Slijedi da će se tada moći pustiti protivnika da izgubi ravnotežu i upotrijebiti deset deka da bi se pokrenulo petsto kila.

Za pravilno razumijevanje sebe potrebno je svakodnevno vježbanje. O svakom stavu valja se zapitati je li savršen u svakoj pojedinosti i ispraviti ga ako nije. Očito je da zato valja vrlo polagano vježbati. Još jedan način za upoznavanje sebe je vježba spojenih ruku. Ona će na koncu pomoći u poznavanju protivnikovih namjera. Ova se vježba upražnjava sa suvježbačem čije pokrete treba naučiti predvidjeti. Razumijevanje protivnikovih pokreta se temelji na samorazumijevanju. Pravovremenost i postizanje nadmoćnog položaja puno pomažu. Na sam dodir možemo slijediti svijest suvježbača. Pravovremenost je presudna, budući da treba potpuno odgovarati protivniku. Pod tim uvjetima može se protivnik izbaciti iz ravnoteže. Ako nema razumijevanja protivnika, posljedica je dvostruko oslonjen položaj. Tada je potrebno dodatno proučavanje zasjenjenog i obasjanog, zatvaranja i otvaranja. Protivnika možemo potpuno razumjeti, ako razumijemo sebe. To je način nadvladavanja svih protivnika.

Što je što?

tri životne sile – u tradicionalnoj kineskoj biologiji tri su tvari nositelji života: sjeme, dah i duh. U taoističkoj školi unutarnje alkemije ove tri sile postoje u dva stanja: prije neba (xiāntiān), pročišćen kozmički oblik koji prethodi pojedinom životu i tijelu, te poslije neba (hòutiān), prirodni tjelesni oblik unutar pojedinog živog bića.

Sjeme (jīng), a kod žene menstrualna krv, nastaje u boravištu sjemena u donjem polju cinobera. U najstarijem kineskom rječniku riječ jīng objašnjava se sa „očišćena riža – sjeme – izvor života“. Prema Kanonu interne medicine Žutog cara (Huángti nèijīng), medicinskom priručniku nastalom po predaji između XXVII i XXVI st. pr. Kr., sjeme je „srž organa – klica života“. Prema učenju religioznog taoizma, nakon začeća nastaju sjeme, mozak i moždina. Opadanje sjemena je bolest, a nestanak smrt. Dah (qì) kruži tijelom raznoseći život i rast. Skuplja se u donjem polju cinobera, području koje se zove ocean daha (qìhăi). Gubitak daha uzrokuje bolest i smrt. Riječ qì znači još i para, ali i ljutnja, narav, ćud. Sva bića, pa tako i nebo, zemlja i veliko jedno (vidi dolje) imaju svoj dah. Dah velikog jednog, kozmički dah ili prvotni dah (yuánqì) je onaj u kojem su zasjenjeno i obasjano (vidi dolje) još tijesno prožeti. U neokonfucijanskoj metafizici razdoblja Sòng zasjenjeno i obasjano su dva daha. Prvotni dah odgovara unutarnjem dahu (nèiqì) u živom biću. Unutarnji dah ulazi u čovjekovo tijelo pri rođenju i stvara sjeme, duh, tijelo i slinu. Po drugom objašnjenju, on nastaje u vratima života (mìngmén), mjestu blizu bubrega, skuplja se u oceanu daha i meridijanom trostrukog grijača (trbušne i prsne šupljine, sánjiāo) rasprostire se tijelom osiguravajući pravilan rad organa. Vanjski dah (wàiqì) je zrak koji udišemo. Udahnuti zrak je živi dah (shēngqì), a izdišemo mrtvi dah (sĭqì). Sve do razdoblja Táng držalo se da je upravo vanjski dah taj koji, dok je živ, treba što dulje zadržati u tijelu i učiniti da kruži. Kasnije je u taoističkim krugovima prevladalo mišljenje da je unutarnji dah onaj koji kruži tijelom i da njega treba njegovati. Sve do XVIII st. ostale su u školi unutarnje alkemije nerazriješene kontroverze o odnosima ove dvije vrste daha. Prema najrasprostranjenijem gledištu, unutarnji je dah zatvoren u trbušnu šupljinu, dok vanjski ulazi i izlazi iz prsne šupljine. Unutarnji dah hrani se vanjskim kroz ošit, ali s njim po malo i izlazi iz tijela. Budući da se ne obnavlja, to postupno vodi izlasku sveg unutarnjeg daha iz tijela, tj. smrti. Zato prvo valja naučiti spajati i razdvajati unutarnji i vanjski dah, tako da se unutarnji hrani vanjskim, a da s njim ne izlazi iz tijela. Neki su opet držali da se na taj i druge načine unutarnji dah čak može i umnažati. Sve se ovo postizalo tehnikama njegovanja daha (qìgōng) koje su, pravilno primjenjivane, vodile besmrtnosti.

Duh (shén) je u tijelu moć misli i osjećaja. Sjedište mu je u gornjem polju cinobera u odjeljku koji je taoistička škola unutarnje alkemije zvala kuglicom gline ili nebeskim vratima, a riječ je o mozgu. Osobni duh ljudskog bića nastaje sjedinjenjem sjemena i prvotnog daha. Ulazi u tijelo s prvim udisajem novorođenčeta. Izlazi iz tijela u trenutku smrti. Prvotni duh (yuánshén) postoji prije rođenja i dio je samosvijesti kozmosa, a stvarni duh (shíshén) je nakupina osjeta, osjećaja, misli, zamjedbi za života. Ovaj tijekom života sve više i više prekriva prvotni duh, ali se meditacijom može prodrijeti do prvotnog. U religioznom taoizmu shén su bili 36000 božanstava, od kojih su prva tri čista i vrhovna. Za konfucijance shén je duhovno počelo svojstveno stablu obitelji, koje se obožava u kultu predaka.

polja cinobera (dāntián) – tri područja tijela kroz koja protječe dah. To su: gornje (mozak), srednje (osrčje) i donje, ispod i iza pupka, poznato i kao ocean daha (qìhăi). Donje polje cinobera je osobito važno za život jer skuplja dah i sjeme. Ime su dobila prema cinoberu ili kineskom vermilionu (HgS). To je u prirodi rijedak i vrlo intenzivan pigment. U Kini je u uporabi od 2. tisućljeća pr. Kr. U taoističkoj školi vanjske alkemije važio je za sigurno sredstvo stjecanja besmrtnosti. Prema Gě Hóng-u (III-IV st.) moć cinobera ovisila je o broju pročišćavanja, a gutanje devet puta pročišćenog cinobera osiguravalo je besmrtnost za tri dana. U školi unutarnje alkemije njegovanje polja cinobera, osobito donjeg i gornjeg, nastanjenih božanstvima (vidi duh) dovodilo je do besmrtnosti.

osam znakova (bāguà) – Znakovi koji čine temelj Kanona promjena (Yìjīng) priručnika za poricanje arhaičke Kine. Izvorno, u proricanju se na pitanje odgovaralo sa “da” ili “ne”. Ogovore se bilježilo: – da, i — ne. Kako je proricanje postalo složenije, tako su se i crtice kombinirale, prvo po dvije u četiri moguće kombinacije ili četiri slike, a zatim po tri u osam mogućih kombinacija ili osam znakova. U konačnom obliku kombinirano je po šest crtica u šezdeset i četiri znaka. Izvorno, proricalo se na temelju pukotina koje su nastale u kornjačinom oklopu ili volovskoj lopatici kada bi se kroz rupu u njoj provukla šipka od usijanog željeza, pa neki znanstvenici  vjeruju da su crtice nastale kao pribilješke i sistematizacija u promatranju ovih pukotina. Osam znakova su:

pet pokretača (wŭxíng) – su voda, vatra, drvo, zemlja i zrak. Ako izuzmemo drvo, odgovaraju počelima u zapadnoj misli. Prvi spomen pet pokretača nalazimo u Kanonu zapisa (Shùjīng). Prvo se spominju u ispravi koju knjiga datira u XX st. pr. Kr., zatim u govoru Veliki plan (Hóngfàn) koji je vojvoda Qi iz svrgnute kuće Shāng održao kralju Wŭ-u, sinu kralja Wén-a. Tu se pronalazak pet pokretača pripisuje Yŭ-u, utemeljitelju dinastije Xià u XXII stoljeću pr. Kr. Danas se smatra da je tekst nastao u III ili IV st. pr. Kr. Predodžba o pet pokretača ovdje je još prilično primitivna. Razrađena je u Mjesečnim zapovijedima (Yuèlìng), prvom dijelu Proljeća i jeseni gospodina Lǚ-a (Lǚshì chūnqiū), djela nastalog koncem III st. pr. Kr. Prema Velikom planu pregled pokretača je slijedeći: 1. Voda / vlaži / dolje  2. Vatra / plamti / gore  3. Drvo / krivo / ravna se  4. Metal / popušta / oblikuje se  5. Tlo / prima sjetvu /daje žetvu, a slijedi još osam grupa po pet pojmova koji se dovode u vezu s pokretačima, a analogno su građene kao i ova prva. U Mjesečnim zapovijedima, koje su kasnije prenesene u Knjigu obreda (Lĭjì), uspostavljaju se sljedeći odnosi: Jug-ljeto-podne-vatra, sjever-zima-noć-voda, istok-proljeće-jutro-drvo, zapad-jesen-večer-metal, središte-kasno ljeto-tlo. Ova tablica podudaranja koja povezuje pet pokretača i osam znakova (vidi gore) zadržana je trajno kao temeljna. No, Dǒng Zhòngshū, prvi mislilac razdoblja Hàn, preuredio je redoslijed u odnosu na onaj u Velikom planu ovako: 1. Drvo, 2. Vatra, 3. Tlo, 4. Metal, 5. Voda, gdje svaki pokretač stvara sljedeći, a uništava drugog nakon sebe. I ovo je zadržano. Uspostavljanje odnosa između pokretača i njihovih atributa dalo je gotovo jednako veliku literaturu kao i osam znakova. Valja napomenuti da pokretači nisu tvarna počela kao u zapadnoj misli, već djelatna – i zato apstraktniji. Osobito je važno bilo učenje o pet pokretača u razvoju kineske fiziologije i medicine.gdje nakon znaka slijedi njegovo kinesko ime / prijevod imena / stihija u prirodi / mjesto u obitelji / atribut. Osam znakova sa svojim trostrukim kombinacijama “da” i “ne”, odnosno zasjenjenog i obasjanog (vidi dolje) u kasnijim komentarima, su već razvijeniji sustav proricanja. Izum znakova tradicija pripisuje legendarnom prvom caru Fúxī-ju početkom 3. tisućljeća pr. Kr. Símă Qiān u Povijesnim zapisima navodi kralja Wén-a i njegovog sina vojvodu Zhōu-a, utemeljitelje dinastije Zhōu (XII st. pr. Kr.) kao izumitelje znakova. Fúxī-ju se pripisuje uređenje osam znakova prema polarnosti, nazvano “prije neba”, ovim redom: stvaralačko – ljeto -jug, primateljsko – zima – sjever, pripijajuće – proljeće – istok, bezdano – jesen – zapad, radosno – jugoistok, mirujuće – sjeverozapad, razbuđujuće – sjeveroistok, nježno – jugozapad. Kralju Wén-u pripisuje se uređenje redoslijeda znakova prema periodičnosti njihova pojavljivanja, nazvano “poslije neba”: pripijajuće – ljeto – jug, bezdano – zima – sjever, razbuđujuće – proljeće – istok, radosno – jesen – zapad, nježno – jugoistok, stvaralačko – sjeverozapad, mirujuće – sjeveroistok, primateljsko – jugozapad. Komentiranje Kanona promjena započelo je s Kŏngfúzĭ-jem i do danas nije prekinuto. Posljedica je enormna literatura u kojoj su pisani i komentari komentara. Prvih i temeljnih sedam komentara, nastalih u krugu Kǒngfúzĭ-jevih učenika i sljedbenika i nadahnutih Kǒngfúzĭ-jevim tumačenjem, smatraju se dijelom same knjige. Kako su prva tri podijeljena na po dva dijela, zajedno se zovu deset krila. Kanon je središnji izvor kineskog znanja o svijetu. Doživio je transformaciju iz priručnika za proricanje u knjigu mudrosti, praktičke kao i metafizičke. Čitan kao knjiga mudrosti on obrađuje zakonomjernost svih promjena u prirodi i svijetu ljudi, pa tako i u vježbanju tàijíquána.

Vrhovno (tàijí) – ono što obuhvaća deset tisuća stvari, tj. sva pojavna bića i ono što je njihov iskon. I vrhovno prvi put susrećemo u Kanonu promjena, točnije u Velikoj raspravi (5. krilo, Dàzhuàn IX 5.) glavne ideje kojeg se pripisuju Kŏngfúzĭ-ju. Ondje se kaže: „U promjenama je vrhovno koje stvara dva oblika. Dva oblika stvaraju četiri slike, a četiri slike stvaraju osam znakova“. Dva su oblika zasjenjeno i obasjano (vidi dolje. Za četiri slike i osam znakova vidi gore). Vrhovno se često poistovećuje s Velikim jednim (tàiyī), pojmom koji je šamanističkog porijekla. U Devet pjesama (Jiŭgē) iz IV i III st. pr. Kr. se spominje žrtvovanje Velikom jednom. U krugu taoističkih mislilaca iz vremena zaraćenih država Veliko jedno je često sinonim za put (dào). Kanon puta i moći (Dàodéjīng) (vidi Lăozĭ u Tko je tko?) kaže: „Iz puta rađa se jedno; iz jednog dva; iz dva tri; iz tri deset tisuća stvari“ (Dàodéjīng XLII). U knjizi Zhuāngzĭ čitamo: „U velikom početku postojalo je nijedno. Nije imalo ni bića ni imena, a iz njega je proizašao jedan. Kad je nastao jedan, postojao je jedan, ali još nije imao oblik. Kad su stvari stekle ono čime nastaju, to je nazvano moć.“ U Proljećima i jesenima gospodina Lǚ-a kaže se: „Veliko jedno stvara dva oblika; dva oblika uzrokuju da zasjenjeno i obasjano izrastu“. Veliko jedno ispočetka je bilo ono koje je postojalo prije deset tisuća stvari, a kasnije ono u kojem se suprotne polarnosti zasjenjenog i obasjanog  ujedinjuju. Kasnije u taoističkoj religiji veliko jedno je opet postalo božanska osoba, a u razdoblju Hàn je bilo i predmet državnog kulta. Pojam se, ponovno kao vrhovno, vraća u središte zanimanja s neokonfucijanskom metafizikom razdoblja Sòng (960. – 1279.), ovog puta u nedvojbeno metafizičkom značenju, oslobođenom svih religijskih natruha. Uvodi ga Zhōu Dūnyí (1017. – 1073.), koji se bio domogao jednog od taoističkih crteža besmrtnosti i modificirao ga u crtež velikog vrhovnog (tàijítú). Objašnjenje se isplati navesti: „Ne vrhovno! A ipak vrhovno! Vrhovno kretanjem stvara obasjano. Ovom kretanju, kad dostigne svoj domet slijedi mirovanje, a tim mirovanjem stvara zasjenjeno. Kad mirovanje dosegne svoj domet, dolazi do povratka na kretanje. Tako kretanje i mirovanje naizmjence postaju izvor jedan drugom. Razlika između zasjenjenog i obasjanog je određena, a dva oblika otkriveni stoje. Preobražajima obasjanog i njegovim spajanjem sa zasjenjenim nastaju voda, vatra, drvo, metal i tlo. Ovih pet dahova (vidi gore) rasprostiru se u skladnom rasporedu, a četiri godišnja doba idu svojim tokom. Pet pokretača jedno su zasjenjeno i obasjano. Zasjenjeno i obasjano su jedno vrhovno, a vrhovno u biti je ne vrhovno. Nastaje pet pokretača od kojih svaki ima svoju narav. Prava tvar ne vrhovnog i bit dva i pet sjedinjuju se u tajanstveno jedinstvo, te nastaje učvršćenje. Načelo stvaralačkog (vidi osam znakova) postaje muški pokretač, a načelo primateljskog (također vidi osam znakova) postaje ženski pokretač. Svojim međusobnim djelovanjem dva daha proizvode deset tisuća stvari, a one dalje proizvode i umnažaju, tako da se preobražaj i promjena nastavljaju bez kraja…“ Ovdje se po prvi put javlja ne vrhovno (wújí). Dvojbeno je radi li se o ništavilu ili o bezobličnosti, pa bi prijevod mogao jednako glasiti „vrhovno ništavilo“, kao i „bezoblično vrhovno“. Sve dvojbe uklanja Zhāngzài (1027.-1077.), također neokonfucijanac, koji izjednačuje vrhovno sa dahom, velikim skladom i lutajućim zrakom. On je ustanovio da ništavila nema, tj. da uvijek jest. I u velikom vrhovnom i u ne-vrhovnom je dah, samo ondje zgusnut, a ovdje razrijeđen. Time je Zhāngzài udaljio neokonfucijansku metafiziku od utjecaja taoizma i budizma, što je od kasnijih predstavnika škole bilo vrlo cijenjeno. Ovim ne-vrhovno izlazi iz rasprave. Najznačajniji kineski metafizičar nakon toga, Zhūxī (1130.-1200.), govori o velikom vrhovnom kao o konačnoj mjeri svega, mjeri svih mjera, neba, zemlje i deset tisuća stvari. Vrhovno je netjelesno, najviše i u svakoj je pojedinoj stvari.

zasjenjeno i obasjano (yīn, yáng) – Najstarija imena za počela polarnosti u kineskoj misli. U komentaru Kanona promjena „O odluci“ (1. i 2. krilo) (vidi osam znakova) govori se o čvrstom i rađajućem. U „Velikom komentaru“ Kanona promjena (5. i 6. krilo) po prvi put se izrijekom spominju zasjenjeno i obasjano: „Jedno zasjenjeno, jedno obasjano, to je put“. Zasjenjeno i obasjano se odnosi na osojnu i prisojnu stranu planine. Liang Qichao i B. Schindler donose pak etimologiju po kojoj je yīn „naoblačeno“, a yáng „zastave na suncu“. U komentaru Kanona promjena „O osam znakova“ (8. krilo), u dijelovima vjerojatno najstarijem komentaru, javljaju se polarnosti: svijetlo i tamno, čvrsto i rađajuće, te ljubav i čestitost, koje se odnose redom na nebo, zemlju i čovjeka. Apstrahiramo li od pojedinih slučajeva polarnosti koje su ovdje navedene, možemo reći da je opći smisao ovog para protivnosti u Kanonu promjena „da i ne“, pozitivno i negativno (ovo drugo i u vrijednosnom smislu). U III st. pr. Kr. razvila se Škola zasjenjenog i obasjanog (yīnyángjiā), u krugovima praktikanata okultnih vještina, koja je sve pojave razvrstavala u ova dva počela prema njihovoj polarnosti. U petoj knjizi „Mjesečnih zapovijedi“ iz Proljeća i jeseni gospodina Lǚ-a (vidi vrhovno) gledišta ove škole su jasno izložena. Budući da isto djelo izlaže učenje o pet pokretača, vidi se da je do njegovog nastanka u III st. pr. Kr. Škola zasjenjenog i obasjanog ujedinila ova dva učenja. Škola je cvjetala u razdoblju Hàn i bila vodeća u tumačenju Kanona promjena. Prvi mislilac razdoblja Hàn, Dǒng Zhòngshū opisuje zasjenjeno i obasjano kao etere koji su nevidljivi, ali u njima plivamo kao ribe u vodi. Rasprave o zasjenjenom i obasjanom jenjavaju sa zanimanjem za političku problematiku razdoblja Táng, a ponovo se pojavljuju u metafizičkim sustavima razdoblja Sòng (vidi vrhovno).