KRATAK PREGLED POVIJESTI TÀIJÍQUÁN-A

Priredili: Ksenija Škarić i Igor Šuljić

PRETPOVIJEST

Predaja koja je iznjedrila tàijíquán započinje prije više od dvije tisuće godina. U IV st. pr. Kr. imamo prve pisane tragove taoističkih vježbi disanja (xíng qì, tŭnà) radi postizanja besmrtnosti, te vježbi u pokretu koje su korištene u liječenju, kao i za produljenje života, a zvale su se dăoyĭn. Ove su vježbe, uz teoriju akupunkture koja se razvila nešto kasnije sistematizacijom znanja o akupunkturnim kanalima i točkama na tijelu, najstariji posvjedočeni izvori tàijíquán-a.

BUDISTIČKA LINIJA RAZVOJA

Drugi glavni izvor je vojničko umijeće bliske borbe hladnim oružjem i golim rukama koje postoji otkako je vojske i rata, ne samo u Kini. O njemu imamo zapise od vremena kad su ga preuzeli i usvojili pismeni ljudi – budistički redovnici. Prve budističke misije došle su iz Indije u I st. pr. Kr. Oko 520. u Kinu je prispio Bodhidharmah, 28. patrijarh budizma po mahāyana predaji. Ondje je desetljećima poučavao u samostanu Shàolín u provinciji Hénán, utemeljenom u III st. Njegova je misija nazvana prenošenje svjetla, na kineskom Dā Mo, što je i njegovo kinesko ime. Nakon Dā Mo-a u Shàolín-u su njegovane vježbe daha i vježbe u pokretu sa svrhom održavanja dobrog zdravlja i bodrosti redovnika. Jedan od sustava vježbi njegovanih u Shàolín-u, pripisan Dā Mo-u, nosi naziv Vježbanje prosvijetljenog (luóhàn gōng). U prvom se nizu, naziva Osamnaest ruku (shíbā shŏu), koristi tijelo da bi se pokrenuo qi istežući i rotirajući tetive i mišiće, te razgibavajući sve zglobove. Drugi niz, naziva Istančana vježba prosvijetljenog (xì luóhàn gōng), sastoji se od puno mekših i nježnijih pokreta koji pomalo podsjećajući na taijiquan. Treći niz, naziva Velika vježba prosvjetljenog (dà luóhàn gōng), izvodi se u sjedećem stavu i tijesno je povezan s poniranjem u sebe. Kaže se da u prvom nizu pokret vodi dah, u drugom dah vodi pokret i, još više, dah vodi dah, dok u trećem namjera, um, vodi dah uz minimalnu pomoć pokreta.

Činjenica je da je Shàolín hram jedna od najznačajnijih kolijevki uvježbavanja i usavršavanja borbe i samoobrane golim rukama. Legenda kaže da su redovnici često bili napadani i uznemiravani od razbojnika. Kako budističkim redovnicima nije dozvoljeno nasilje, osobito ne uporaba oružja, oni su počeli uvježbavati obranu golim rukama. Borilačko umijeće je u Shàolín-u razvijano strogo i metodično, a najzaslužniji za njegov razvoj je bio redovnik Jué Yuăn (po jednoj od legendi učitelj Zhang Sanfeng-a) koji je umijeće obnovio i proširio. On je iznova uredio, tada prilično izgubljeni, ustroj Shàolín-a i ponovno pobudio sustavno vježbanje. Nakon njega je Shàolín postao rasadnik borilačkih vještina cijelog Dalekog Istoka. U Shaòlín-u je također postojao način vježbanja na drvenim štapovima usađenim u zemlju. Odatle ime vježbe „Štap za stajanje“ (zhàn zhuāng). U Shaòlín umijeću to je bilo višesatno stajanje u vrlo niskom jahaćem stavu radi jačanja nogu i postizanja uravnoteženog i čvrstog niskog stava. Vježbu su kasnije preuzele i druge, tako zvane, unutarnje škole. Danas je, vjerojatno, najraširenija qìgōng vježba na svijetu.

Godine 1910. tiskana je rasprava Izvorne Shàolín metode, koja je kasnije uključena u knjigu Tajno izlaganje borilačkog umijeća Shàolín. U toj knjizi se prvi put pojavio izraz qìgōng što znači vježbanje daha. Prvo poglavlje zove se „Kratko izlaganje qìgōnga“ i donosi vježbe disanja, te objašnjava načine na koje se dah čini učinkovitim, tj. upravljanje unutarnjim dahom. Budući da je knjiga bila iznimno utjecajna (najveći dio onog što danas znamo o borilačkom umijeću Shàolín-a dugujemo njoj) izraz se brzo proširio.

Miruj kao planina,
Kreći se kao moćna rijeka.

WU YUXIANG

TAOISTIČKA LINIJA RAZVOJA

Vježbanjem daha bavili su se i taoisti. Prvi nama zanimljiv je Xŭ Xuānpíng iz provincije Ānhuī koji je živio u razdoblju Táng (vjerojatno u IX stoljeću). Vježbao je „Trideset i sedam pokreta“ od kojih je svaki usavršavao prije nego što bi prešao na sljedeći. Zatim ih je slobodno spajao u smislenu cjelinu koju je zvao „Duga vježba“.

Na planini Wŭdāng u provinciji Húbĕi bilo je sjedište taoističke sekte „Polarna zvijezda“ (Bĕijí). Ova je sekta usvojila mnoge vojne rituale i nakon razdoblja Sòng (od XII st.) postupno izrasla u novo središte borilačkih vještina. Cvala je pod zaštitom careva dinastije Míng (konac XIV – pol. XVII st.). Tijekom kasnog razdoblja Míng ovdje je vjerojatno došlo do stapanja vojničkih (možda i Shàolín) borilačkih umijeća i taoističkog umijeća hranjenja života. Čini se da je tu bilo izvorište unutarnjih škola borilačkih umijeća, baš kao što je Shàolín bio izvorište vanjskih. Unutarnje znači da se pokretanju daha, van borbe ali i u njoj, pridaje veća važnost nego snazi mišića, težini kostiju i gipkosti tetiva. Ove škole obuhvaćaju umijeća „Velikog vrhovnog“ (tàijì quán), „Oblika i volje“ (xíng yì quán, također i „Srca i volje“ – xīn yì quán, te „Šest oblikovanja oblika i volje“ – liù hé xíng yì quán), „Osam znakova“ (bāguà quán), Wŭdāng quán, „Unutrašnje škole“ (nèi jiā quán) i druga. Kod podjele škola na unutarnje i vanjske treba biti vrlo oprezan, budući da niti su unutarnje škole baš posve unutarnje, niti su vanjske škole posve vanjske. Osobito valja imati na umu da su jedne na druge jako utjecale, jedne od drugih preuzimale i preoblikovale, te da su se škole dalje dijelile potpadajući sve teže i sve manje jasno pod ovakva razgraničenja.

Najslavnije ime s planine svakako je legendarni osnivač borilačke vještine Velikog vrhovnog, Zhāng Sānfēng (9. travnja 1247. u ponoć – ?). Pod njegovim imenom sačuvana je prva od tri klasične rasprave o tàijí quán-u. Drugu je napisao Wáng Zōngyuè iz provincije Shānxī, majstor iz XVIII st., povijesna osoba.

Potiho sakupljaj znanje i promišljaj,
(tada možeš) postupno postići ono čemu ti srce teži.
Odreći se sebe da bi slijedio druge – to je temelj vještine.

WANG ZONGYUE

U razdoblju Míng baklju ponovno preuzimaju vojnici. Vojskovođa Qi Jiguang (1528. – 1587.) je svoju borilačku vještinu sastavio od 16 tada poznatih vještina. Stavova je u Qijevoj vještini bilo 32 koje je i opisao u spisu „32 stava kanona borilačkih umijeća“. Nekoliko desetljeća kasnije, 29 od njih preuzeo je u svoj sustav vježbi drugi vojskovođa, iz sela Chénjiagou u grofoviji Wen u provinciji Hénán, imenom Chén Wángtĭng (1597. – 1664.), pripadnik devetog naraštaja svoje obitelji. U svom umijeću ujedinio je umijeće Qi Jiguanga sa starim vježbama daha, osuvremenjenim i sistematiziranim prema teoriji akupunkture, te primijenjenim na borbu golim rukama i hladnim oružjem. Time je Chén Wángtĭng utemeljio ono što je danas poznato kao – tàijí quán.

Chénovi nasljednici su njegovali umijeće predajući ga vjerno s oca na sina. Neki su bili više, a neki manje, daroviti, dok je prvi pravi inovator bio Chén Chángxīng (1771. – 1853.) iz 14. naraštaja. Pored obiteljske predaje učio je i od Jiāng Fā-a, učenika Wáng Zōngyuè-a. Pojednostavio je brojne naslijeđene vježbe i sveo ih na prvu, ili staru vježbu i drugu, borilačku vježbu zvanu „topovska šaka“. Chén Chángxīng je središnja osoba u razvoju borilačkog umijeća tàijí quán-a, jer se ono od njega grana u sve ogranke koje danas poznajemo. Izvan obitelji Chén imao je samo dvojicu učenika. Jedan je bio Lĭ Bóguĭ, a drugi, puno značajniji, Yáng Lùzhàng. Chén Yŏuběn, Chángxīng-ov rođak, također iz 14. naraštaja, još je dodatno pojednostavnio vještinu. Izmijenio je staru vježbu stvorivši novu, koja ima mnoštvo spiralnih i kružnih malih pokreta i vrlo je teška za učenje i izvođenje. No ona vježbaču postavlja drugu vrst zahtjeva, i za njeno izvođenje je potrebno manje snage. Rođak Chángxīng-a i Yŏuběn-a, Chén Qīngpíng (1795. – 1868.), i on iz 14. naraštaja, također je izmijenio prvu vježbu. Tako je nastala vježba Zhaobao, bržih i čvršćih pokreta. Chén Qīngpíng se priženio izvan sela Chénjiagou, u nedalekom gradu Zhaobao gdje je poučavao svakoga tko je bio spreman ozbiljno se posvetiti vještini. Imao je i jednog iznimnog učenika koji se zvao Wŭ Yùxiāng. Četvrti je bio važniji pripadnik 14. naraštaja bio Chén Youheng, zanimljiv po tome što nije ništa mijenjao već je čuvao staro umijeće kakvo ga je primio od starijih. Iako je iz svake generacije obitelji Chen proizašao barem jedan čuveni majstor, sve do 16-te gotovo uopće nije bilo pisane dokumentacije, već se svo znanje prenosilo usmenom predajom. Tu tradiciju prekinuo je pripadnik 16. naraštaja Chen Xin (1849. – 1929.), unuk velikog majstora Chen Youhenga, koji je svojom knjigom Illustrated Explanations of Chen Family Tajiquan (koju je pisao 12 godina, od 1908. – 1919.), prvi puta u pisanom obliku iznio cjelovitu teoriju tàijí quán-a koji se generacijama vježbao unutar obitelji, objašnjavajući principe s prikazima stavova za početnike, ali i primjenu stavova i pokreta u borbi.

Tijekom 14. naraštaja, kao što je već spomenuto, tajno umijeće prvi se puta prenijelo nekom izvana obitelji. To je bio Yáng Lùzhàng (1799. – 1872.), koji je svojom ustrajnošću i posvećenošću impresionirao svog učitelja Chén Chángxīng-a. Nakon učiteljeve smrti putovao je Kinom, javno poučavao i odmjeravao snage s borcima drugih škola. Budući da za života nikada nije bio pobijeđen, stekao je nadimak Wúdí, nepobjedivi. Zbog svoje slave i mnoštva učenika, utjecao je na znatno širenje i popularnost vještine, a njegov stil, koji je bio varijanta prve rutine Chen stila, prozvan je njegovim imenom. Njegov treći sin Yáng Jiān (1839. – 1917.), poznat i kao Jiānhou imao je mnoštvo učenika i tri sina od kojih je najmlađi bio i najznačajniji za daljnje širenje i popularnost vježbe. To je bio Yáng Zhàoqīng (1883. – 1936.), poznatiji kao Chéngfŭ. Takozvani Yáng stil kakav danas poznajemo upravo je on oblikovao i dovršio. Jer, iako je svaki od ovih majstora preinačavao izvorni oblik vježbe, tek je njegov pristup, koji se uvelike razlikuje od ishodišne vježbe obitelji Chén, postao stvarno pristupačan širem krugu ljudi nakon što je iz vježbe uklonio eksplozivne (fajing) udarce i skokove, podigao stav te pojednostavio chasigong tehnike. Yáng Chéngfŭ je imao mnogo učenika, a i pisao je o umijeću. Najpoznatiji učenici bili su mu Cheng Mànqīng (1901. – 1975., čija je važnost donošenja vještine u SAD, pisanje prvih knjiga o taiji quan-u na engleskom jeziku te njegovi značajni učenici koji su nastavili širiti vještinu na Zapadu [William C. C. Chen, Benjamin Lo, Robert W. Smith i dr.]), Chen Weiming (1881. – 1958., važan i kao pisac), Huang Sheng Shyan (1910. – 1992.), Dong Yingjie (1891. – 1960.), te osobito Yang Zhendu (r. 1926.), sin Yang Chenfua i počasni predsjednik „International Yang Style Tai Chi Chuan Association“ koju je osnovao 1998. g., a koju danas vodi njegov sin i unuk Yang Chenfu-a Yang Jun (r. 1968.) pripadnik 5. generacije. Zahvaljujući djelovanju ovih majstora, kao i njihovih mnogobrojnih učenika, a danas učitelja, Yáng stil tàijí quán-a je danas daleko najrasprostranjeniji u Kini i svijetu.

Wŭ Yùxiāng (1812. – 1880.) učio je oko 1850. god. prvo od Yáng Lùzhàng-a, a zatim, kako smo već rekli, od Chén Qīngpíng-a, a po nekim izvorima čak i od Chén Chángxīng-a. Tako je svladao sve što je tada činilo umijeće tàijí quán-a. Bio je izniman majstor i stvorio treći veliki stil, Wŭ. Čitajući i vježbajući, Wŭ je došao do spoznaja koje je pretočio u raspravu o trinaest stavova, treći klasični spis tàijí quán-a. Stil je baštinio Wŭ-ov nećak i učenik Lĭ Yìyu (1833. – 1892.). Lĭ-jev učenik Hao Weizhēn (1849. – 1920.) bio je znameniti majstor, a njegov sin, pa nakon njega unuk Hei Shàorú nastavili su njegovanje Wŭ stila. Hei Weizhēnov učenik Sun Lutang (1861. – 1932.) učitelju je došao kao 51-godišnjak i već gotov majstor vještina bagua i xinji. Dijelove tih vježbi dodao je vježbi koju je naučio od svog učitelja i stvorio inačicu Wŭ stila koju neki nazivaju i Sun stilom.

Jedan od učenika Yáng Lùzhàng-a i njegovog starijeg sina Yáng Yù-a bio je i Mandžurac Wù Quanyou (1834. – 1902.). Njegov sin Wù Jiànquán (1870. –1942.) razvio je sljedeću inačicu Yáng stila koja se puno vježba u južnoj Kini i SAD-u. Njegovi pak sinovi, Wù Kongyi i Wù Kongzao, poučavali su u SAD. Ova inačica je, nakon stila Yáng, najproširenija po svijetu i po Kini.

Kako je veličanstven taijiquan,
Njegovi pokreti prirodu slijede.
Kao neprekinuta niska narukvice od žada
Svaki pokret oslikava simbol taijia.

WU RUQING

Dvadesetih godina ovog stoljeća učenik Yáng Jiān-a Xu Yusheng (1879. – 1945.) osnovao je u Bĕijīng-u „Institut za istraživanja pri sportskom savezu Kine“ i pozvao sve viđenije majstore svog doba da ondje poučavaju. Uopće je početak stoljeća u Bĕijīng-u bilo vrijeme i mjesto velikog zamaha vježbanja. U gradu je živjela većina najboljih majstora svih vremena i utemeljitelja stilova. Osnivali su se instituti, društva, tiskane su publikacije i sve je nalikovalo pravom pokretu.

U Narodnoj Republici Kini, odmah po osnutku 1949. godine posvećena je velika pažnja izučavanju nacionalnih borilačkih umijeća. Poglavito je pozornost posvećena unutarnjim školama. 1955. g. osnovan je komitet za pojednostavnjenje vježbe tàijí quán-a kako bi se ona mogla brzo naučiti i onda što masovnije vježbati. Komisija je zadržala najjednostavnije stavove i pokrete vježbe Yáng Chéngfŭ-a i tako dobila vježbu od 24 pokreta. Za naprednije vježbače ona je 1957. g. proširena prvo na 88, a zatim konačno na 66 pokreta, tako što su joj dodani pokreti iz vježbi ostalih obitelji. 1979. g. nastala je još jedna kompilacija i sadrži 48 stavova iz različitih umijeća. Tako su nastale kratka i duga vježba koje u NR Kini vježbaju desetine i stotine milijuna ljudi. Stvarali su ih dijelom i majstori i znalci vještine, ali dijelom su one nastajale i po nalogu nestručnjaka. Tješili su se da će oni koji budu naučili ove vježbe lako svladati i pravu vježbu. Ono što su stvorili je tjelovježba koja je bez ikakve sumnje korisna za zdravlje, ali – ne njeguje dah.

Na kraju, vratimo se obitelji Chén. Chén Chángxīng-ov sin Chén Gányan (15. naraštaj) imao je dva sina, Chén Yannian-a i Chén Yanxi-a (16. naraštaj), a sin potonjeg bio je Chén Fākē (1887. – 1957., 17. naraštaj), najslavniji majstor iz obitelji Chén u prvoj polovini XX stoljeća. Kreirao je novu rutinu Xinjia, temeljenu na staroj rutini Laojia, kojoj dodaje nekoliko potpuno novih pokreta, ali i mnoštvo novih, kompliciranijih spiralnih kretanja, skokova i udaraca koji su imali cilj povećanje efikasnosti tàijí quán-a u borbi. On je 1928. g. prenio umijeće u Bĕijīng i ondje poučavao gotovo 30 godina. Bio je borac slave koja je nadmašivala i Yáng Lùzhàng-a s mnoštvom učenika, čiji daljnji učenici i danas šire mudrost majstora Chena. Glavni nasljednik Chen Fakea bio je Chen Zhaopei (1893.-1972.) koji je s njim podučavao u Beijingu, a kasnije u Nanjingu. Tamo je izdao drugu najvažniju knjigu o Chen stilu Chen Shi Taijiquan Hai Ceng temeljenu na ranijoj knjizi Chen Xina, njegovog drugog učitelja. 1958. g. vraća se u Chenjiagou i obnavlja obiteljsku školu koja je bila gotovo ugasla, te tamo počinje raditi sa sljedećom generacijom kojoj su pripadali današnji najveći majstori Chen stila: Chen Xiaowang, Chen Zhenglei, Wang Xian i Zhu Tiancai. Tijekom kulturne revolucije tàijí quán je bio zabranjen tako da je nastavio s podukom u tajnosti. Njegov rad postavio je temelje Chenjiagou Taiji Centra. Nakon smrti Chen Zhaopei-a, na njegovo mjesto dolazi Chen Zhaokui (1928.-1981.), najmlađi sin Chen Fakea i nastavlja rad svog prethodnika. Bio je osobito poznat po izvođenju Xinjia formi i vještini Qinna (tehnike hvatanja, lomljenja). Treći značajan predstavnik 18. naraštaja obitelji bio je stariji sin Chen Fakea Chén Zhàoxu (1911.-1960.), koji je bio poznati borac, a čiji je sin Chén Xiăowáng, koji je učio i od oca i od stričeva Zhaokui-a i Zhaopi-ja, postao najistaknutiji predstavnik obiteljskog umijeća danas u svijetu.

Chén Xiăowáng (1946.-) je 1980. g. postao profesionalni trener pri komitetu za fizičku kulturu i sport provincije Hénán. Od 1980. do 1983. g. osvaja zlatne medalje na saveznim takmičenjima u Pushing Hands-u (Tui Shou). Devedesetih godina odlazi u Australiju i započinje svoj životni projekt standardizacije sistema obitelji Chen u svijetu, organizacijom škola, izradom video/DVD materijala, pišući (Chen Style Taijiquan Transmited Through Generations, Beijing, 1990.). Sastavio je kratku vježbu od 38 pokreta, kao spoj Laojia i Xinjia, a kako bi dodatno olakšao učenje sastavio je vježbu od 19 pokreta. Kao školovani trener Chén Xiăowáng je izniman učitelj. Zahvaljujući njegovu radu i radu njegova djeda, stil Chén, koji je do 30-ih godina 20. st. bio praktički nepoznat izvan obitelji, po popularnosti ubrzano sustiže najpopularnije stilove Yáng i Wù. Danas obiteljsku tradiciju prenosi nova, 20. generacija nasljednika, među kojoj se ističu sinovi Chén Xiăowáng-a Chen Jun i Chen Yingjun, dok se među europskim učiteljima ističu Oscar Muñoz Galeano (koji prvi dovodi velikog majstora Chen Xiaowanga u Europu) i Jan Silberstoff (koji postoje njegov prvi prihvaćeni učenik 20. generacije iz Europe [budući da Oscar to nikada nije niti tražio]).

BORILAČKE TEHNIKE U TÀIJÍQUÁN-U

Kao borilačka vještina tàijíquán posjeduje osam osnovnih tehnika–energija (ba fa) koje se vježbaju u posebnoj formi koja se naziva „Gurajuće ruke“ (tui shou). One se dijele na četiri koje zovemo osnovnim (frontalnim) djelovanjima (si zheng, yīn tehnike) i četiri koje zovemo pomoćnima (dijagonalnima; si yu, yáng tehnike). Četiri osnovna djelovanja–energije su:

• Péng, „odbijanje“; spiralni pokret prema gore, kao energija širenja; energetska kvaliteta sadržana u svakom stavu, pokretu, koja nam omogućava da zadržimo svoj centar ravnoteže i opuštenost kada smo pritisnuti, a prodire do centra ravnoteže protivnika kojega destabilizira kada napadamo.
• Lǚ, „odstupanje-vođenje unatrag“; kružno kretanje koje se koristi za skretanje, povlačenje i odbacivanje približavajućeg protivnika – „vođenje energije u prazninu“. Najčešće se koristi za neutraliziranje péng
• Jǐ, „pritiskanje“; način slijeđenja i guranja protivnika, pritiskanja njegovog centra, a može biti korištena s obje ili jednom rukom, laktovima, ramenima ili tijelom, ovisno o udaljenosti od protivnika. Najčešće se koristi kao odgovor na lü
• Àn, „odgurivanje“; način destabiliziranja protivnikova centra prvo potiskom prema gore, pa snažnim odgurivanjem prema dolje, često s fajin-om. Najčešće se koristi kao odgovor na jǐ

Četiri pomoćna djelovanja su:

• Chāi, „povlačenje-trzaj nadolje“; način mijenjanja nadolazeće energije, kratkim, brzim, kružnim pokretom s energijom generiranom iz struka. Povezana s izvođenjem lü–àn izmjena.
• Liè, „cijepanje“; tehnika ulaženja korakom u stav protivnika uz bacanje protivnika odostraga
• Zhǒu, „lakat“; tehnika udaranja laktom, u svim razinama i svim smjerovima.
• Kào, „rame-naslanjanje“; način udaranja ramenom, koljenom ili bokom. Temeljna energija u pomoćnim djelovanjima (kao péng u glavnim) – kadagod i gdje god se ima kontakt, tamo je kào.

Da bi se stekla puna sposobnost za borbu, treba proći dugogodišnje naukovanja koje podrazumijeva usavršavanje sljedeće tehnike, etape:

1. Učiti i usavršavati pet razina Tuī shŏ
2. Upiti svih osam tehnika–energija (četiri osnovna i četiri pomoćna djelovanja).
3. Izgraditi sposobnost neutraliziranja protivnika vježbanjem kontroliranih tehnika u slobodnim kombinacijama.
4. Vježbati primjenu u brzinama od spore do brze i slobodnu borbu u punoj brzini i moći.
5. Tehnike vježbati polako da bismo postigli osjetljivost i, konačno, majstorstvo.

PJESMA O RUKAMA KOJE PLEŠU (DASHOU GE)

Odbijanje, odstupanje, pritiskanje i odgurivanje moraju se (izvoditi) savjesno.
(Moj) gornji i donji dio (tijela) slijede jedan drugoga (tako da mi) protivnik teško može prići.
Bez obzira kojom me snagom udari, ako (ga) povučem snagom od jedne deke, raspršit ću (njegovu) od tisuću kila.
Vodim ga i (on) pada u prazninu; pripijam se uz njega i naglo (ga) odbacujem.
Prijanjam, spajam se, lijepim se i slijedim – nikada ne gubim (kontakt) i ne opirem se.