Iz povijesti qìgōnga
Priredili: Ksenija Škarić i Igor Šuljić
NAVODI U POVIJESNIM IZVORIMA
Kanon zapisa (Shù jīng, X – V st. pr. Kr.): Visoka knjiga (Shàng Shū)
… plesovi stotine divljih životinja.
Knjiga Zhuāngzĭ (c. 369. – 286. pr. Kr.)
a) 22. poglavlje
Čovjekov život posljedica je nakupljanja daha, a kad se dah rasprši dolazi do smrti, pa se kaže da jedan dah prožimlje svijet i da su mudraci starine slavili to jedinstvo.
b) 15. poglavlje
Udisanje, izdisanje, puhanje i huktanje, ispljuvavanje staroga i prihvaćanje novoga (tŭgù nàxīn), bazanje poput medvjeda i istezanje poput ptice i sve samo da bi se postigao dug život. To je ono u čemu uživaju takvi sljedbenici vođenja i poticanja (dăoyĭn), njegovatelji tijela i svi oni koji tragaju za dugim životom poput pretka Penga.
c) 6. poglavlje
Tijelo i udovi odbačeni (zaboravljeni), zamjećivanja otupjela, odriješen od oblika, sve znanje iščezlo zajedno s Velikim Prožimajućim. To je ono što se zove sjedenje u samo-zaboravu (zùo wàng).
d) 15. poglavlje
Kada smo lagani, brige ne mogu prodrijeti, škodljivi vanjski utjecaji ne mogu nas preplaviti. Tada je naša vrlina potpuna, a naš duh ne klone.
e) 15. poglavlje
Ako je lik (tijelo) korišten bez odmora, griješi. Ako se srž (snaga) neprekidno koristi, javlja se umor, a s umorom, iscrpljenost i nemoć.
Dijamantna sūtra
Nema sebe, nema drugog. Nema stvaranja, nema vječnosti. Nema puta (dharmah) i nema bespuća …
Proljeća i jeseni gospodina Lüa (Lüshì chūnchiū, 239. pr. Kr.)
Kada je vrijeme bilo često oblačno, ili su riječne vode plavile, sve je postajalo vlažno, tmurno i hladno. To je uzrokovalo zastoj protoka krvi i daha u ljudi i ukrućenja i boli u njihovim mišićima i kostima. Zato su koristili ples da bi raspršili i pokrenuli na djelovanje taj zastoj.
Kanon interne medicine žutog cara (Huángdì nèijīng, sastavljen III – I st. pr. Kr.)
a)
Onaj tko dugo pati od bolesti bubrega treba vježbati vrlo rano ujutro (od 3. – 5. sata). Okrenut licem jugu, neka umiri um i isključi sve uznemirujuće misli. Zatim neka duboko udahne sedam puta svaki put zatvarajući dah, istežući vrat i gutajući dah dok to čini. Treba biti kao da guta nešto čvrsto. Nakon što je to učinio sedam puta, neka pokrene jezik naokolo i nekoliko puta proguta nastalu slinu.
b)
Kad smo mirni i prazni, pravi dah odgovara, s pažnjom vođenom prema unutra, kako se bolest može održati?
c)
U vlažnim središnjim ravnicama … ljude su mučile ponajviše paraliza, hladni udovi, groznice i hladnoće za koje su vođenje i poticanje (dăoyĭn), te masaža, blagotvorno liječenje … Dakle vođenje i poticanje i masaža potječu odande.
d)
(Stari su) podupirali nebo i zemlju zahvaćajući svjetlo i tamno, dišući dah životnosti (jīngqì), stojeći sami i čuvajući svoj duh (shén), mišiće kao jedno.
Kanon Žutog dvora (Húangtīng jīng), rani taoistički spis
Njeguj život vezanjem pažnje za prazninu i ništavilo, usmjerujući misli miru i nedjelovanju (wúwei).
Knjiga Huainanzĭ (II st. pr. Kr.), priručnik prirodne filozofije
(Ponavlja navod Zhuāngzĭ b) i dodaje:)
… patka koja se kupa, majmun koji se prigiba (ili skače), sova koja bulji i tigar koji se osvrće.
Svitak Mawangdui (168. pr. Kr.)
| 13 – upaljene oči | 8 – ? vuk | ||
| 15 – hernija (?) | 25 – ždral ? (širi krila) | ||
| 18 – bolest trbuha | 27 – zmaj se diže | ||
| 20 – gluhoća | 31 – sokolova leđa | ||
| 22 – uznemirenost | 32 – istezanje | ||
| 23 – bolovi u koljenima | 35 – krik majmuna makakija (v. lijevo) | ||
| 24 – stisnuta prsa | 40 – krik velikog majmuna | ||
| 28 – nesvjestica (hladni udovi) | 41 – bauljajući medvjed | ||
| 29 – boljetica vrata | 42 – kopanje (prvi znak se odnosi na kornjaču ili nekog drugog insekta ili guštera rovca) | ||
| 35 – groznica od vrućine | |||
| 36 – zarazne groznice | |||
| 37 – loša cirkulacija (?) | 44 – vrabac – sokol (širi krila) | ||
| 39 – artritis | |||
| 30 – Korištenje motke za vođenje svjetla i tame | |||
Rasprava o uzdržavanju od jedenja žitarica i hranjenju dahom (razdoblje Hàn)
[Ako zbog uzdržavanja od jedenja žitarica] glava postane teška, a stopala laka, uz tekuća oticanja tijela, tada izdiši (xu) i puši (chuī) dok simptomi ne nestanu.
Ljetopisi triju kraljevstava: Razgovor Huá Tuo-a (? – 208. po Kr.) i njegova učenika Wu Pŭ-a
Tijelo osobe ima urođenu žudnju i potrebu za radom i vježbom, ali ga ne bi trebalo gurati u krajnosti. Djelatnost uzrokuje da se dah iz hrane (gŭqì) učinkovito rasprši čineći da krv teče slobodno tako da se bolest ne može zadržati. Tijelo se dakle može usporediti s vratnicom koja, upotrebljavana, nikad neće zarđati. Zato su mudraci starine upražnjavali vođenje i poticanje poput “bauljajućeg medvjeda” i “sove koja se osvrće”, vodeći (yĭn) i premještajući struk i udove, pomičući sve zglobove da bi predusreli nastup starosti. Ja imam metodu koja je vođenje i poticanje, a zove se Pet životinjskih igara – tigra, jelena, medvjeda, majmuna i ptice, za uklanjanje bolesti i dobrobit ruku i nogu. Ako tko ima neku bolest, neka vježba Igre dok se slobodno ne oznoji … stvarajući tijelu udobnost i pobuđujući tek.
Xun Yuè (148. – 209.), povjesničar: Primjeri prikazani caru (Shēnjiān)
Točka dva palca* ispod pupka zove se spremište (guān). Tako se zove jer se u njoj pohranjuje udahnuti zrak … Slijedi da je produljeno disanje udahnuti do sve do spremišta … Kad možemo udisati do spremišta, dah će pretjecati. Zato taoisti često vode dah do spremišta i zovu to životnim umijećem.
* kineski palac (cun) = 3,33 cm
Ge Hóng (284. – 364.), liječnik i alkemičar; taoist: Učitelj koji ljubi izvornu jednostavnost (Bàopūzĭ)
a)
Kad prvi put vježbaš kretanje daha (xíngqì) udahni kroz nos i zadrži dah. U sebi broji do 120, zatim lagano izdahni kroz usta. Udisanje i izdisanje moraju biti tako lagani da se ne može čuti prolaz daha, a guščje pero položeno preko nosnica neće zatreperiti. Strpljivom vježbom treba postupno povećati brojenje do tisuću. Na taj će način stari svakodnevno vraćati svoju mladost.
b)
Iako su liječnički pripravci temelj dugovječnosti, njihova blagotvornost bit će uvelike poboljšana ako ih možemo koristiti zajedno s kretanjem daha. Ako ne možemo nabaviti (ljekovite) trave, još uvijek možemo doživjeti i do nekoliko stotina godina ako pokrećemo dah i posve shvatimo njegova načela. Doista, čovjek živi unutar daha i dah postoji unutar čovjeka. Od neba i zemlje, sve do deset tisuća stvari, nema ničega čiji život ne bi ovisio o dahu. Poklonici kretanja daha mogu njegovati tijelo iznutra i istjerati bolest i zloćudnost van. Oni koji posve shvaćaju načela uzgajanja zdravlja (yăng shēn), ustrajno vježbaju disanje, izvode vježbe vođenja i poticanja ujutro i navečer da bi promicali i poticali krv i obrambeni dah (wèiqì) … mogu se doista osloboditi bolesti.
c)
Zmaj vodi (dăo) a tigar potiče (yĭn), medvjed baulja a kornjača guta, lastavica leti, zmija se svija, ptica se isteže, naginje naprijed i natrag, majmun grabi a zec se prepada.
Povijest kasnijeg Hàna: Životopis Wáng Zhēna
U dobi od stotinu godina bio je svježe puti i sa sjajem u očima poput pedesetgodišnjaka. Bio je poklonik disanja zametka i hranjenja zametka. To je bio omiljeni Ge Hòngov način sa svrhom da učini disanje tako dugim i mirnim da se činilo kako uopće ne diše. Tako se postizala važna svrha povratka jednostavnosti djeteta u maternici prije rođenja, dišući kako su vjerovali da čini zametak hranjen samo prvotnim dahom, pa otud njegovo čudno ime.
Táo Hóngjĭng (456. – 536.), liječnik i taoist: Bilješke o kultiviranju i produženju vlastitog života
a)
Ako je netko umoran i mlitav, tada treba vježbati vođenje i poticanje (dăoyĭn) i zatvaranje daha da bi napao bolest.
b)
Upražnjavajući kretanje daha sa svrhom uklanjanja bolesti, osvijesti mjesto bolesti: ako boli glava, obrati pažnju na glavu; a ako bole stopala, na stopala, tako da usklađuješ dah da na to mjesto ode i napadne.
Cháo Yunáfāng (razdoblje Súi), liječnik iz Carskog medicinskog ureda: Studije o etiologiji i simptomatologiji bolesti (sastavljeno oko 610.)
a)
Lezi na leđa, diši kroz nos i zatvori dah. Ako imaš bolove u trbuhu, koristi um da gurneš dah zamišljajući ga da silazi do točke gdje boli. Kad se točka ugrije bit će izliječena.
Sjedni s ispruženim nogama. Rasprši dah prema točki yŏng quán u središtu tabana te ponavljaj to tri puta dok ih dah posve ne preplavi i bolest u koljenu će krenuti na bolje.
c)
Stoj uspravno, s rukama koje počivaju na struku tako da je tijelo uspravno, omogućujući dahu da potone koliko hoće … vodi dah unutarnjih organa dolje da posve preplavi točku vječni izvor (yŏng quán).
Sun Simiao (VII st.?), liječnik
a)
Zatvori oči i saberi se (cun xiang). Zamisli da u prostoru iznad sebe vidiš oblak velikog i skladnog prvotnog daha čijih se pet boja jasno razaznaju. On ulazi kroz kosu i polako silazi u krunu glave … postupno tonući do trbuha, prožimajući sve udove i unutarnje organe … Zadrži sabranost ne dozvoljavajući joj da luta. Osjeti da prvotni dah dosiže točku more daha, a zatim, trenutak kasnije, i točku vječni izvor (yŏng quán, u tabanima).
b)
Taj način može čovjeka učiniti živahnim, s rumenom puti i sjajnom kosom, oštrovidnim i dobrog sluha, sposobnim da njeguje i jača tijelo te oslobođenim svih bolesti.
Sīmă Chéngzhen (647. – 735.), taoist: Knjiga nebeskog pustinjaka
Usmjerivši misli na vlastito tijelo, zamisli da dah teče od glave do stopala, od stopala do polja cinobera (dantian), zatim uz kičmeni kanal, do mozga (ní wán), dok ga ne ispuni poput oblaka. To je kretanje srž kultiviranja.
Oslikana rasprava koja izlaže tajanstveno obnavljanje prvotnih životnosti Velikog vrhovnog (tai ji) i prvotnoga kaosa (oko 830.), taoistički priručnik
Od točke wei lu, probijajući put kroz tri prolaza (točke: wěi lú, jiā jí i yù zhěn) do mozga (ní wán), miješajući i usklađujući ga [tj. dah] s duhovnim vodama, pa ga zatim opet puštajući da potone u donje polje cinobera (dāntián).
Knjige oblaka sa sedam bambusovih oznaka (Yúnjí qīqiān, XI st.), enciklopedija taoizma
a)
Ako se razboliš … uredi disanje i zatvori dah. Kod zatvaranja daha zamisli točku bolesti i koristi um kako bi ju omotao i napao. Kada je dah iscrpljen, izdahni i ponovi postupak kao prije, pa se zaustavi tek kad osjetiš da znoj probija na bolnoj točki.
b)
Ako su ti bolesni unutarnji organi i utroba, lezi na leđa i duboko udahni vodeći dah do točke bolesti. Nakon pet ili šest udisaja zatvori dah i napadni, koristeći ga da pobijedi bolest.
Sū Dōngpō (1037. – 1101.), učenjak i pjesnik
… nema misli u mom umu, savršena lakoća je u njemu. Širi se dok postojanje ne postane besmisleno. I ni um ni praznina ne postoje.
Qiū Chūjī (1148. – 1227.), osnivač taoističke sekte Long Men
Upražnjavanje bi trebalo biti sedam dijelova proučavanja vlastite naravi i tri dijela vježbanja vlastitoga tijela.
Opis vježbe Osam brokata svile (bāduàn jĭn)
- Dohvaćanje neba pruženim rukama, usklađujući time trostruki grijač (sānjīao, organ mjesta trostrukoga susreta [= trbušne, prsne i šupljine glave, op. a.]).
- Zauzimanje položaja strijelca koji gađa orla (ulijevo i udesno).
- Da bi se uredilo i uskladilo gušteraču i želudac, treba pružiti jednu ruku gore.
- Da bi se uvidjele teškoće i boli prošlog života, treba pogledati iza sebe.
- Istodobno ljuljanje glave i stražnjice s jedne na drugu stranu istjerat će vatru srca.
- Sedam žalosti i stotinu bolesti nestaju iza leđa.
- Stiskanje šaka i ljute oči pojačavaju dah.
- Hvatanje vrhova nožnih palaca objema rukama čini bubrege i bedra čvrstim.
Yáng Jìzhōu, liječnik: Cjelovita akupunktura i moksibustija (1601.)
Šest pokora
Potraga za slavom, spolna ljubav, pohlepa, proždrljivost, pretvaranje i zavist.
Deset umjerenosti
Previše razmišljanja rasipa duh.
Previše zadubljivanja umara um.
Previše smijeha uznemiruje pluća.
Previše govorenja slabi krv i dah.
Previše pića ranjava duh i skraćuje život.
Previše bijesa čini užurbanim i presmionim.
Previše razuzdanosti rastvara um.
Previše tuge izbljeđuje lice.
Previše veselosti umanjuje vlastiti položaj.
Previše dovitljivosti zatomljuje namjeru.
Lĭ Yí: Komentar knjige Zhuāngzĭ
Uz navod b)
Dăo je vođenje daha (dăoqì) radi njegova usklađivanja. Yĭn je vođenje tijela da bi ga se učinilo mekanim.
Wáng Bīng: Komentar Kanona interne medicine Žutog cara
Dăoyĭn je ime za pokretanje mišića i kostiju vježbajući udove i zglobove.
* * *
KOMENTAR
Glavne škole qigonga su:
- taoistička (unutarnja alkemija)
- budistička
- novokonfucijanska
- medicinska (zdravlje)
- borilačka (unutarnje vježbe)
Striktna podjela je danas neodrživa zbog stalnog međusobnog utjecaja i stapanja.
Njegovanje daha (qi)
Najstariji spomen vježbanja daha nalazimo na komadićima nefrita koji su tvorili jabučicu na zastavnom koplju iskopanim u provinciji Shāndōng (oko 380. pr. Kr.). Koristi se izraz kretanje (zatvaranje) daha.
U knjizi Zhuāngzĭ (a, b) koristi se izraz „izbacivanje starog i prihvaćanje novog“ (kasnije samo „izbacivanje i prihvaćanje“), s podrobnim opisom vježbe. U navodu b) „udisanje i izdisanje na različite načine“ u izvorniku su četiri znaka, jedan koji znači „udisati“ i tri različita koji svi znače „izdisati“. To upućuje i na način takvoga disanja, gdje kao da je važnija korist od izbacivanja ustajaloga i potrošenoga (otrova), nego od prihvaćanja hranjivoga vanjskog daha.
U Kanonu interne medicine Žutoga cara daje se još jedan opis postupka koji se zvao disanje kornjače. Spominje se i zatvaranje daha.
U Mawangdui pored Changsha u provinciji Hunan iskopana su 1972. g. dva prinčevska groba s obiljem knjiga na svicima od svile, mnoge od njih dotad nepoznate, dok su one koje su bile poznate sada dobile znatno starije primjerke. Među ostalim pronađena je i Rasprava o uzdržavanju od jedenja žitarica i hranjenju dahom datirana u razdoblje Han (206. pr. Kr. – 24. po Kr.). Produženje života uzdržavanjem od jedenja žitarica je postupak koji potječe upravo iz tog razdoblja, dok je hranjenje dahom, kako smo vidjeli, starije. O nekom Shi Chun-u se tako pričalo da je ostao u zatvoru više od godine dane dobivajući samo vodu, međutim, hranio se dahom i ostao u dobrom zdravlju. Iz navoda Rasprave je vidljivo da se pravilnim izdisanjem uz ustajali dah moglo izbacivati i druge otrove koje je tijelo proizvodilo. I ovdje su upotrijebljena dva od triju izraza za izdisanje iz Kanona interne medicine Žutog cara.
U navodu a) Ge Hóng-a nalazimo razjašnjenje zatvaranja daha spomenutog u Kanonu interne medicine žutog cara. Opisana tehnika bila je široko rasprostranjena sve do razdoblja Táng.
U navodu iz životopisa Wáng Zhēn-a spominje se i hranjenje zametka, poznato i kao disanje kornjače. Budući dugovječna, taoisti su vjerovali da kornjača zna kretanje, te vođenje i poticanje daha, pa su je proučavali. Zamijećeno je njezino sporo kretanje i istezanje vrata. Ta se tehnika izvodi gutanjem velike količine sline, uz njegovanje daha, za koju se vjerovalo da je preoblikovano sjeme (esencija, čime je imala veliku važnost u unutarnjoj alkemiji, neigong-u).
Do vremena dinastije Súi razvijen je način vođenja životnog daha u opticanje tijelom pažnjom, kako je vidljivo iz navoda Táo Hóngjĭng-a i osobito Cháo Yuánfāng-a. Začetak tog postupka nalazimo u taoističkom upražnjavanju „vraćanja sjemena da bi se dopunio mozak“. Do razdoblja Sòng postupci su već bili dobro razrađeni u medicinskoj praksi, kako se vidi iz navoda iz Knjige oblaka sa sedam bambusovih oznaka.
Iako je način udisanja i izdisanja i dalje važan radi upijanja prvotnoga daha i raspirivanja „peći za pročišćavanje eliksira“, sada se središte interesa premješta na prikupljanje i kruženje vlastitoga daha glavnim i sporednim akupunkturnim kanalima. Glavna struja razvoja akupunkture je slijedila dvanaest kanala, svaki povezan s po jednim unutarnjim organom. Međutim, razvila se i druga teorija šest pomoćnih kanala. Točke su se u najvećem dijelu podudarale, samo njihovo tumačenje, tj. povezivanje, ne. Pomoćni kanali su bili povezani sa šest pomoćnih unutarnjih organa: mozgom (iznimno važnim u unutarnjoj alkemiji), koštanom srži, krvožilnim sustavom, žučnim mjehurom i maternicom. Medicinska i taoistička teorija šest pomoćnih kanala postupno su stopile iako medicina ove kanale nije toliko vidjela kao put optoka pravoga daha, već sjemena-daha.
Radi objašnjenja vođenja daha pažnjom valja ponešto prethodno reći o poniranju u sebe. Svrha je poniranja u sebe stanje potpune sabranosti, smirenosti i nevezanosti te sloboda od podvojenosti. Stanje na koje poniranje u sebe smjera nije tupost već potpuna sabranost koja donosi oslobođenje u jedinstvu s Tao-om. Taoistu takvo stanje donosi neizrecivu spoznaju najvišega puta, a biće i djelovanje se stapaju s njim u suglasje, u savršenu vrlinu. Budistu, pak, ono donosi mudrost, otvarajući put probuđenosti i prosvjetljenju, potpunom razumijevanju vlastite naravi, drugih kao i života u cjelini.
Gotovo cijeli Knjiga puta i vrline (Daodejing) govori nam ponešto i o poniranju u sebe, dok su tu temu dalje posebno razvijali Zhuāngzĭ d), Sū Dōngpō i Qiū Chūjī. Poniranje u sebe je rano našlo svoje mjesto i u umijeću hranjenja života, kako je vidljivo iz navoda Kanona Žutog dvora. Taoističke tehnike su obuhvaćale smirenje uma i kultiviranje, ostvarivanje i čuvanje jedinstva (jednog). One su mogle imati opće značajke (u smislu fokusa meditacije), kao što je to bio put, ili konkretnije, kao što su to bili pojedini dijelovi tijela (najčešće donje polje cinobera, dāntián), ili mali nebeski krug (poznatiji po nazivu „mikrokozmička orbita“). Konačno, u unutarnjoj alkemiji taoisti su koristili poniranje u sebe za uspostavljanje veze i sa božanstvima naseljenima u tri polja cinobera – donje (ispod pupka), srednje (srčani) i gornje, u mozgu – i nagovaranje tih božanstava da ne napuštaju njihovo tijelo čime se izravno mogao produžiti život.
Budizam je, s druge strane, u stoljećima prakse do svog (početnog) dolaska u Kinu početkom I. st. n. e., već bio razvio mnoge metode poniranja u sebe. Jedna je od njih bila vezanje pažnje za određene točke u tijelu. Također su puštali da se misli slobodno i prirodno smire i saberu puštajući ih da nastaju i teku, ne pokušavajući ih smiriti silom. U te tehnike spadaju i pet kontemplacija za sabiranje uma: 1. kontemplacija (prirodnog toka) daha: disanje uz brojenje da bismo se oslobodili uznemirujućih misli; 2. kontemplacija nečistosti; 3. kontemplacija suosjećanja; 4. kontemplacija uzroka i učinka; 5. kontemplacija razlikovanja. Također, bilo je i nekih drugih pristupa poniranju kao što je to bilo u sekti Tiantai koja je kao predmet meditacije uzimala ogromni obojeni lotus, dok su sekte Čiste zemlje (Amitabha) i pripadnici tibetske ezoterijske škole recitirali i koristili mantre uz mnogobrojne vizualizacije. Sve su one, na kraju, bile zamišljene da dovedu u stanje potpunog neprianjanja i oslobođenja. (Vidjeti navod iz Dijamantne sutre.)
Osim gore opisanog duhovnog, već je u starini bio poznat i zdravstveni učinak poniranja u sebe (Navodi Zhuāngzĭ d) i Unutarnji kanon b)). On je proizlazio iz poniranje u sebe kao čuvanje Jednoga što je izravno vodilo prema vođenju daha umom. Znamo da naša volja bez poteškoće utječe na rad poprečno prugastih mišića, ali je za većinu ljudi nemoguće da voljom reguliraju ostale tjelesne funkcije. Danas imamo i eksperimentalne dokaze da je to moguće, ali uz velik napor oko sabiranja misli. Zato su stari taj napor propisivali kao predvježbu vođenju bilo spoznaje, bilo tjelesnih tokova, jednako kao i čišćenju strasti. U ovom smislu treba čitati početak navoda Sun Simiao-a, kao i Sīmă Chéngzhen-a.
Iz ovih navoda vidimo i da je put vođenja daha umom kroz tijelo različito određivan. U djelu Oslikana rasprava koja izlaže tajanstveno obnavljanje prvotnih životnosti Velikog vrhovnoga (tai ji) i prvotnoga kaosa već nalazimo prilično točan opis malog nebeskog kruga. Pokretanje daha kroz mali nebeski krug postalo je važan dio složenog taoističkog postupka poznatog kao stvaranje eliksira besmrtnosti u tijelu koji je cvao u razdoblju Sòng (960. – 1279.) i otad dominirao taoističkim tehnikama. Formula glasi: pročisti sjeme da bi preoblikovao dah, pročisti dah da bi preoblikovao duh, pročisti duh da bi se vratio praznini (xu). Postupno se upražnjavanje malog nebeskog kruga pojednostavnilo i svelo na prikupljanje prvotnog, pravog daha u donjem polju cinobera, pa zatim pokretanje daha po malom nebeskom krugu duž pomoćnih kanala dūmài i rènmài. Svrha je tog pokretanja optoka bila pročišćenje ovih kanala. te, potom, čišćenje preostalih četiriju pomoćnih i dvanaest glavnih kanala. Nakon ovog pročišćenja optok daha tijelom bio je nesmetan, ostvarivala se preventiva svih bolesti i postavili temelji za duhovnu transformaciju.
Do vremena dinastije Yúan (1271. – 1368.) taj se put razvio u veliki nebeski krug koji obuhvaća i ruke i noge, čisteći tako i preostale pomoćne kanale. On međutim, iako bitan za taoističko kultiviranje daha, nikada među običnim sljedbenicima nije dosegao popularnost maloga kruga. Danas je pokretanje daha na kruženje malim nebeskim krugom dio svakog vježbanja daha kao i većine vježbi vođenja i poticanja.
Vođenje i poticanje daha
Sve kasnije tehnike i načini kultiviranja daha proizlaze iz šamanizma za kojega se može reći da je uistinu sveazijska pojava koji je u Kini, u različitim oblicima, postojao sve do razdoblja Táng. Rani taoizam, u dobroj mjeri, nije ništa drugo do šamanizam. Šamani su obredne plesove izvodili često obučeni u životinjske kože. No i kolektivni rituali su sadržavali plesove s oponašanjem životinja, kako kaže i navod iz Kanona isprava. U korijenu magijskoga mišljenja leži vjerovanje da čovjek pomoću plesova koji oponašaju životinje dobiva moći činiti ono što čine životinje koje su u mnogo čemu, pogotovo za ono doba, bile superiornije od ljudi. S druge strane, ne zaboravimo da su šamani su bili i prvi liječnici, dok je ples i u kasnijim vremena ostao dio obreda, priprema za rat, zabava i/ili proslava.
Navodi iz Proljeća i jeseni gospodina Lü-a i navod c) iz Kanona interne medicine Žutog cara upućuju na vrijeme prvih pokušaja povezivanja plesa i medicine. Važnost je bila u tome što je iz toga slijedilo nastajanje vježbi koje se sastoje od nizanja točno izabranih pokreta, kao dio plesa, odnosno tjelovježba radi liječenja ili poboljšanja zdravlja.
Izraz vođenje i poticanje nalazimo najranije u navodu b) iz knjige Zhuāngzĭ. Također ga susrećemo u već navedenom mjestu c) iz Kanona interne medicine Žutog cara, ali i dalje, u poglavlju Os duha (língshū) gdje se vođenje i poticanje kretanja daha (kovanica dăoyĭn xíngqì) navodi kao jedan od sedam glavnih načina liječenja bolesti.
Lĭ Yí u komentaru knjige Zhuāngzĭ, a Wáng Bīng u komentaru Kanona interne medicine Žutog cara daju tumačenje pojma vođenja i poticanja. Dok je Wáng očito shvaćao ove vježbe kao gimnastiku, Lĭ izričito naglašava usporednost vođenja daha i tijela. Još nam je zanimljivije njegovo inzistiranje na mekoći. Vidjeti i navod e) iz knjige Zhuāngzĭ. Grčenje i kočenje tijela onemogućuje slobodan optok daha i krvi stvarajući zastoje. U ova dva komentara imamo vidljivu razliku između shvaćanja jedne, „vanjske“, i druge, „unutarnje“ škole koje će kroz povijest, prema suvremenosti, postajati sve prisutnijom.
Sjetimo se vođenja daha i krvi na mjesto bolesti pažnjom. Vođenje i poticanje smjera na vođenje daha pokretom tijela na mjesto bolesti, kako bi se tamo pokretom tijela potaklo liječenje bolesti dahom. Nema sumnje da pritom vođenje mišlju nije bilo zanemarivano. Kasnije su akupunkturni kanali prepoznati kao „vodovi“ duž kojih se dah pokreće.
Vratimo se sada oponašanju životinja. Pored onoga što u navodu b) kaže Zhuāngzĭ, knjiga Huainanzĭ dodaje i još nekoliko drugih. Ipak, ključni dokument za poznavanje ranog upražnjavanja vođenja i poticanja (nastao u približno isto vrijeme) jedan je komad svile veličine 100 x 55 cm koji sadrži 44 crteža s prikazima jednostavne i kratke vježbe vođenja i poticanja pronađenih u nalazištu Mawangdui. Unatoč oštećenjima, crteži su rekonstruirani, a pročitan je i dobar dio legendi koje prate crteže. One među njima koje su protumačene, dijele se na opise bolesti koje se liječe pojedinim vježbama, i na imena životinja koje se u tim vježbama oponašaju. Medvjedu i ptici iz Zhuāngzĭja pridružila se i kornjača o kojoj je već bilo riječi, ali i niz drugih životinja. Nagađa se da su pokreti koji oponašaju životinje usmjereni ne na liječenje neke bolesti, već na jačanje organizma u cjelini, dakle na preuzimanje odgovarajućih životinjskih snaga. Ako je istezanje ptice iz knjige Zhuāngzĭ isto što i ždral koji širi krila iz legende uz crtež 25 iz Mawangdui-a, onda je to najstariji spomen jednog pokreta kojeg sadrže svi stilovi borilačke vještine taijiquana do danas. (Inače, ždral je taoistički simbol besmrtnosti.) Drugi takav je broj 27, zmaj koji se uzdiže. Najvažnije od svega, ove ili ovakve vježbe upražnjavaju se i danas – 18 stoljeća kasnije.
Tako rano postojanje na taj način razrađenih vježbi ukazuje na dug razvoj koji im je prethodio. Tim više što Mawangdui nije u središtu već na samoj južnoj periferiji carstva Han, što znači da je i kraljević pokopan ondje zapravo bio – provincijalac. Konačno, crteži prikazuju muškarce i žene raznih životnih dobi i, sudeći po odjeći, svih društvenih slojeva, što također ukazuje i na rasprostranjenost vježbi u vrijeme sastavljanja dokumenta.
Veliki liječnik Huá Tuo je, sudeći prema izvješćima, sistematizirao vježbe vođenja i poticanja daha temeljene na oponašanju životinja. Navod je utoliko zanimljiviji jer vidimo trezvenoga i racionalnoga liječnika na djelu, koji korist od oponašanja životinja ne tumači analogijski niti alkemijski, već posve fiziologijski i metabolički, u čemu prepoznajemo odlike medicinske škole. Njegove vježbe zacijelo su bile vježbe mišića i kostiju iz komentara Wáng Bīng-a, koji opet čita i komentira medicinski klasik a ne taoističku metafiziku. No, potanki opis takvih vježbi, inače prilično naporne tjelovježbe, uslijedio je tek nekih osam stoljeća kasnije u Knjigama oblaka sa sedam bambusovih oznaka. Ovu važnu podskupinu vježbi vođenja i pobuđivanja preuzet će i dalje razvijati nakon XVI st. borci različitih borilačkih vještina.
Drugačije je s Ge Hóng-om koji je bio prije alkemičar nego liječnik. U navodu c) koji se može učiniti kao nabrajanje pokreta životinja kakvo smo dosad često susretali, on dovodi neke pokrete u vezu grupirajući ih u parove i time ne samo da uspostavlja odnos komplementarnosti između dvaju pokreta, već i između samog pokreta i njegova učinka. Na primjer, zmaju daje osobinu osvijetljenog, a tigru zasjenjenog. Takvo originalno tumačenje pojma vođenja i poticanja od analogijskoga je uzdignuto do simboličkoga, a da pri tome nije bitnije promijenilo karakter i dubinu vježbe.
Još jednu vrstu vježbanja treba posebno navesti. U Bilješkama o kultiviranju i produženju vlastitog života Táo Hóngjĭng donosi vježbe istezanja, pretežno u sjedećem položaju, kao što je okretanje glave, podizanje ruku, iskretanje trupa, držanje za nožne palce itd. Iako dolaze iz taoističke predaje, vrlo su slične indijskoj yogi. Táo ih zove „Osam oblika“, a kasnije su se razvile u sustav „Osam odsječaka brokata“ (baduanjin). Potonjoj vježbi prve određenije tragove ponovno nalazimo tek u XII st. Nakon toga vježba se dijeli na teži sjeverni oblik kojeg je po predaji razvio You Fei i lakši južni legendarnog Liang Shichang-a. Najstariji opis ove vježbe je naveden.
Ne smijemo zaboraviti ni razne vrste masaže kao što je kuckanje zubiju, trljanje lica, masaža trbuha itd. Iako ih prvi spominje Ge Hóng, Táo Hóngjĭng ih je prvi organizirao u sustav koji je nazvao „Metoda suhog pranja“ a koji se održao do danas, bilo samostalno, ili kao dio „Osam odsječaka brokata“.
Od razdoblja Súi medicinska literatura o vođenju i pobuđivanju je iznimno obimna. Najvažnije djelo, Dijagrami vođenja i pobuđivanja, danas je nažalost izgubljeno.
Nakon razdoblja Súi, u toj (za nas) glavnoj struji vježbanja, teorija optoka prvotnog daha počela je utjecati na vođenje i pobuđivanje. Od početnog vođenja daha pokretom sada je više naglasak na vođenju daha umom, a tjelesnog pokreta dahom, a često ga je pratilo i upražnjavanje malog nebeskog kruga kako bi se pokrenuo dah i preuzeo nadzor nad njim.
Brojna su djela iz razdoblja Míng i Qīng koja obrađuju vještine disanja, poniranje u sebe, mali nebeski krug, vođenje i pobuđivanje te masažu, sačuvana do danas. Od početnih kratkih, vježbe vođenja i pobuđivanja su se razvijale u duge neprekinute lance pokreta od kojih su se neki i po nekoliko puta ponavljali prije prelaska na sljedeći, uključujući usklađivanje pokreta čitavoga tijela i različitih tehnika disanja i uma.
U kasnijem razdoblju Ming (XVI i poč. XVII st.) najbrže su se razvijale unutarnje vježbe tjelovježbenog stila. Bile su osobito omiljene među sljedbenicima borilačkih vještina među kojima se isticala škola budističkog samostana Shaòlín u provinciji Hénán. Širenje Shaòlín stilova Kinom započelo je početkom dinastije Qīng (sredina XVII st.). Sa Shaòlínom su povezane i poznate „Vježbe preobrazbe tetiva“ koje su se izvodile silovitim istezanjima, otvaranjima i iskretanjima svakoga mišića, zgloba i čak unutarnjih organa, zajedno vođenjem daha kroz/u pojedine dijelove tijela.
Na planini Wŭdāng u provinciji Húbĕi bilo je sjedište taoističke sekte polarna zvijezda (bĕijí). Ova je sekta usvojila mnoge vojne rituale i, nakon razdoblja Sòng (od XII st.), postupno izrasla u novo središte borilačkih vještina. Cvala je pod zaštitom careva dinastije Míng (konac XIV – pol. XVII st.). Tijekom kasnog razdoblja Míng ovdje je vjerojatno došlo do stapanja borilačkih umijeća i taoističkog umijeća hranjenja života. Čini se da je ovdje bilo izvorište unutarnjih škola borilačkih umijeća, baš kao što je Shaòlín bio izvorište vanjskih. Ove škole obuhvaćaju vještine „Velikog vrhovnog“ (tàijì quán), „Oblika i volje“ (xíng yì quán, također i „Srca i volje“ – xīn yì quán), „Osam znakova“ (bāguà quán), Wŭdāng quán, „Unutrašnje škole“ (nèi jiā quán) i druga. Kod podjele škola na unutarnje i vanjske treba svakako biti vrlo oprezan, budući da niti su unutarnje škole baš posve unutarnje, niti su vanjske škole posve vanjske. Osobito valja imati na umu da su jedne na druge tijekom vremena jako utjecale, jedne od drugih preuzimale i preoblikovale, te da su se škole dalje dijelile potpadajući sve teže i sve manje jasno pod ovakva razgraničenja.
Borilačka vještina „Velikog vrhovnog“ razvila se u XVIII st. u grofoviji Wenxian u provinciji Hénán, u i oko obitelji Chén. Ovdje su načela polaganih i opuštenih pokreta vođenih umom, koji se izmjenjuju s brzim i eksplozivnim pokretima oslobađanja qi-a, primijenjena na vježbanje trinaest temeljnih stavova za optok daha i razvoj snage.
Navod d) iz Kanona interne medicine Žutog cara kao da ukazuje na vježbe izvođene uspravno i nepomično, a takvom izgleda i vježba prikazana na crtežu broj 9 svitka Mawangdui. I u budističkoj predaji ima spomena o poniranju u sebe koje se izvodilo u stojećem stavu (li chan). U samostanu Shaòlín, kao i u budističkom samostanu Bijeli konj u Luoyangu gdje se njegovala borilačka vještina „Šljivin cvat“ kojoj je osnivač po predaji Chan majstor Liao Jing, postojao je način vježbanja na drvenim stupovima usađenim u zemlju. Odatle vjerojatno seže ime vježbe – „Stup za stajanje“ (zhàn zhuāng). U Shaòlín vještini to je bilo višesatno stajanje u vrlo niskom jahaćem stavu radi jačanja nogu i postizanja snažnog uzemljenja. Postoje također svjedoci koji su početkom ovog stoljeća viđali taoističke monahe kako vježbaju Wŭdāng varijantu iste vježbe. Kao što je temeljna pripremna vježba u borilačkoj vještini tàijì quán-a „Namatanje svile“, a u bāguà quán-u hodanje u krug, tako je temelj vještine xíng yì quán-a vježba „Tri tjelesna obreda“ (sān tĭ shì) utemeljena na šest oblikovanja: srce i volja, dah i snaga, mišići i kosti, ruke i noge, laktovi i koljena, ramena i bedra. Može se, na kraju, zaključiti da je zhàn zhuāng temeljna vježba svih mekih škola (u tàijì quán-a ona se redovito vježba prije rada na taiji formama, a i u bāguà quán-u je vrlo prisutna jer se iz nje kreće u hodanje u krug).
- godine pojavilo se djelo koje je opisivalo južni ogranak umijeća Shaòlín. U njemu je upotrijebljen izraz „vježbanje daha“ koji je obuhvatio tada već cjelovitu ukupnost pokretanja daha, te vođenja i poticanja. Kako je djelo bilo vrlo utjecajno izraz se proširio i obuhvatio sve takve vježbe i umijeća.
Prva polovica 20. stoljeća svojim turbulentnim događajima nije bila plodonosno vrijeme za razvoj vještine. Tek je smirivanje prilika nakon osnutka Narodne Republike Kine omogućilo njezin ponovni uzlet. Tijekom 1950-ih godina Kineska vlada podržavala je otvaranje bolnica i vježbališnih centara diljem zemlje (1955. u Tangshanu, pokrajina Hebei, 1957. u Shanghaiju itd.), da bi 1957. g. organizirala „Prvu nacionalnu qigong konferenciju“. Nažalost, sljedeće desetljeće ponovo se uplela politika i zaustavila taj sjajni zamah razvoja tradicije u Kulturnoj revoluciji. Ipak, već početkom 1980-ih on se nastavio svom snagom, ali i svježinom – u susretu s modernom znanosti – što je bilo značajno za daljnju popularizaciju i (ponovno) prihvaćanje vještine među pučanstvom. Naime, dr. Qian Xuesen (1911. – 2009., „otac“ kineskog svemirskog programa i jedan od vodećih kineskih znanstvenika modernog doba) 1980-ih godina uvodi qigong u znanstvena istraživanja, 1985. osniva „Istraživački centar za kineski qigong“ koji je u nadolazećim godinama organizirao niz simpozija na tu temu u zemlji, ali i u svijetu (1990-ih i u SAD-u), a kada je 1987. g. došao na čelo Kineske akademije za znanost i tehnologiju qigong je ušao u redovni kurikulum svih državnih sveučilišta!
Takvo širenje vještine pratilo je i otvaranje praktičnoga znanja svijetu. Kineski su majstori ponovo bili dostupni, bilo tako što su putovali svijetom i na taj način prenosili svoje znanje, ili tako što su primali za učenike sve one koji su bili spremni prihvatiti sve vrijednosti potrebne za istinski razvoj umijeća. A jedan od njih, koji je utjecao i na razvoj qigong-a u Hrvatskoj, je i veliki majstor Chen Yong Fa, nositelj titule čuvara stila gong fu sustava Choy Lee Fut kao i Qigong sustava Luohan 5. generacije; sustava kojeg vježbamo i u našem centru u Zagrebu.